Free Web Site - Free Web Space and Site Hosting - Web Hosting - Internet Store and Ecommerce Solution Provider - High Speed Internet
Search the Web
Slovo o Zemlji






Home Page

Slovo o Zemlji

Medresa 

Zanimljivosti

F1F1F1

Poezija

The best friends

06.09.2004. god.

Knjiga gostiju

  



KRATAK PREGLED POVIJESTI/ISTORIJE BOSNE i HERCEGOVINE

BOSNO MOJA IZ TRI DIJELA, JEDNOG DANA BIT CES CIJELA
"Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae,
nuntia vetustatis." (Istorija je svjedok vremena, svjetlost istine, zivot
uspomene, uciteljica zivota, vijesnik davnine.) M. T. Ciceron

I - SLAVENI i BALKAN
1. Religija Starih Slavena
2. Bosna i Iliri
3. Bosna, Rim i podjela Carstva
4. Velika soba naroda
5. Dolazak Slavena na Balkan

II - BOSNA u SREDNJEM VIJEKU
1. Banovina Bosna
2. Prvi bosanski banovi
3. Kotromanici
4. Bosanski krstjani
5. Kraljevina Bosna
6. Hrvatinici i Kosace
7. Bosna u XV stoljecu
8. Civilizacijski napredak
9. Drzavna uprava u Kraljevini Bosni

III - BOSNA u OSMANSKOJ IMPERIJI
1. Islamizacija BiH
2. Bosanski sandzak i spahijski sistem
3. Janjicarska organizacija
4. Bosanski pasaluk
5. Raja, ciflucenje i bune
6. Kapetanije u Pasaluku
7. Istaknuti Bosnjaci u Imperiji
8. Civilizacijski napredak

IV - BiH u AUSTROUGARSKOJ IMPERIJI
1. Okupacija Bosne i otpor
2. Aneksija BiH
3. Civilizacijski napredak

V BiH u KRALJEVINI JUGOSLAVIJI
1. BiH od 1918. do 1941.
2. BiH u II svjetskom ratu
3. Civilizacijski napredak

VI - BiH u SOCIJALISTICKOJ JUGOSLAVIJI
1. Politicka i privredna previranja
2. Stanovnistvo BiH
3. Civilizacijski napredak

VII - NEZAVISNA BiH i RAT
1. Kriza pred rat
2. Kronoloski slijed dogadjaja zadnjih godina
3. Rezime

Uvodna napomena:
U terminoloskom smislu istorija je nauka koja obradjuje povijest, a povijest je
pripovijedanje o dogadjajima iz proslosti. Zbog toga bih radije sve ovo sto sam
napisao nazvao povijescu, ili kako stari kazu pri-povijescu, tj. pricom - nego
istorijom. Za one zlonamjerne interpretatore ovih redova koji slijede nije me
briga, brinem se za dobronamjerne koji su jos uvijek na sebi svojstven nacin
subjektivni u valoriziranju izvora, cinjenica i tumacenja jer se drze samo
jednog, najcesce religijskog aspekta povijesti (bez obzira kojoj konfesiji
pripadali). Nisam se upustao u detaljiziranje dogadjaja jer bi pisanje takvog
rada zahtijevalo mnogo opsezniji pristup temi kakva je proslost jedne drzave.
Zato ce se nekima uciniti da sam mozda nedovoljno paznje posvetio nekim
dijelovima bosanske proslosti o kojima oni znaju mnogo vise nego ja jer su culi
price od suvremenika, citali memoare i sami bili ucesnici u proslim dogadjajima.
Moze se primjetiti da sam malo vise paznje nego drugim nacijama sa razlogom
posvetio Bosnjacima u povijesti BiH. To je iz prostog razloga sto Bosnjaci
nemaju neku drugu "maticnu" domovinu osim svoje, niti neku "rezervnu domovinu".
Time niukom slucaju ne zelim da favoriziram Bosnjake kao naciju koja u Bosni ima
vise prava od drugih nacija. Jednostavno, zelim da naglasim kako BiH pripada i
njima, jer stoljecima se dokazuje da je ona prcija samo Srbije i Hrvatske.
Istorijom se smatra sve ono sto se dogodilo do 30 godina unazad, sve ostalo se u
istoriji smatra: suvremenost i ne podleze metodoloskom istorijskom vrednovanju
jer jos nisu dostupni svi arhivi, dokumenti i izvori. Opcenito, veoma je
nezahvalno sa istorijskog aspekta valorizirati ono sto se smatra sadasnjoscu.
Covjek lako sam sebi moze da skoci u usta jer ga do jucer neotkriveni podaci vec
sutradan mogu demantirati. I pored toga nastojao sam da period od trideset
godina unazad, dakle od 1970. opisem, a vrijeme od 1992. do danasnjih dana
obradjen je samo kao kronoloski slijed dogadjaja u kojem su navedene opcepoznate
cinjenice jer jos zadugo nece biti poznati svi relevantni detalje iz rata. Molim
citaoce da ovo uvaze.
I - SLAVENI i BALKAN
Da bi se lakse shvatila istorija BiH potrebno je krenuti od osnovnih pojmova o
kojima je rijec u naslovu. Slaveni su velika skupina indoevropskih naroda koji
su bili povezani praslavenskim jezikom, a od kojih su se kasnije formirale
nacije. Danasnji Slaveni se dijele u tri grupe:
1. Juzni Slaveni: Bosnjaci, Bugari, Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci i
Srbi
2. Istocni Slaveni: Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci - i:
3. Zapadni Slaveni: Cesi, Poljaci, Slovaci i Luzicki Srbi.
Prapostojbina starih Slavena nalazila se na podrucju Istocne Evrope, u danasnjoj
Poljskoj i Zapadnoj Rusiji. Granice tog prostora cinilo je na sjeveru Balticko
more, na zapadu rijeka Odra, na jugu planine Tatre i Karpati, a na istoku rijeke
Dnjepar i Njemen. Stari Slavenu su zivjeli u rodovsko-plemenskom ustrojstvu.
Nekoliko obitelji cinilo je jedan rod, vise rodova bratsvo, a nekoliko bratstava
- pleme. Izmedju sebe su birali vodju samo u slucaju rata. Inace miroljubivi,
rijetko su prvi pocinjali napad na tudje teritorije. Imali su u plemenu
primitivan oblik demokratije: kada je trebalo izabrati vodju plemena, ili u
savezu plemena kada bi se udruzili u slucaju odbrane - glasali bi za jednog od
onih koji je bio "prvi medju jednakima" po ugledu, iskustvu i bogatstvu. Nisu
poznavali ropstvo: svoje zarobljenike su ukljucivali u plemenski zivot. U
ravnicarskim krajevima zivjeli su u sojenicama baveci se pretezno ribolovom i
gajenjem povrca. U brdovitim podrucjima zivjeli su u zemunicama i kolibama i
bavili se lovom i stocarstvom, ali nisu bili pripadnici klasicne nomadske
kulture. Pismo nisu poznavali, a za racunanje su koristili - rabos. Nisu
poznavali ni novac pa im je trgovina bila trampa - prirodna zamjena: stocar je
mijenjao meso i kozu zivotinje za biljne proizvode. Od oruzja su koristili luk i
strijelu, sablju i stit, koplje i sjekiru. Svi Slaveni su govorili jednim,
praslavenskim jezikom. Mnogo stoljeca kasnije, kada su se rasplinuli iz
postojbine taj jezik je evoluirao u prvi "knjizevni" jezik Slavena -
staroslavenski (crkvenoslavenski) jezik.
1. Religija Starih Slavena
U prvom periodu svog duhovnog, vjerskog zivota kod starih Slavena je prisutan:
Animizam: posto su se uglavnom bavili zemljoradnjom, ovisili su o prirodnim
silama koje su u njihovoj psihi bile olicene u demonima i duhovima, npr.: stuha
- demon nepovoljnog vremena. U razvoju vjerske misli sljedeci je: Totemizam:
svako bratstvo ili pleme imalo je svoju svetu zivotinju - totem koju nisu smjeli
ubiti jer se smatralo da je ta zivotinja zastitnik njihove grupe, od toga se i
dan-danas zadrzala prezimena (kod sve tri nacije u BiH): Jelencic, Lisica,
Medjedovic, Vukcic, Tica, itd. Tek kasnije se javlja vjerovanje u vise bogova:
Politeizam: svaki politeizam daje bogovima ljudska svojstva. Vrhovni bog je bio
Dajbog - bog Sunca, Vida (zena Dajboga) je bozica obitelji, Vesna (njihova kci)
- prirode, Perun (sin Dajboga, a muz Vesne) - bog groma, Svarog (sin Perunov) -
vatre, Svarozic (sin Svaroga) - bog mlade stoke, Volos (Perunov sin) - bog
stoke, Svetovid (Perunov sin) - bog proricanja, Jaril (brat Svetovidov) - bog
suma, Lada (Svetovidova zena) - bozica zemlje, Morana (Ladina kci) - smrti,
Cernibog - (Svetovidov sin) - bog sudbine. Vremenom su sva staroslavenska
plemena prihvatila Dajboga kao vrhovnog boga, a to se u teoriji religija naziva:
Hetonizam: postivanje jednog od mnostva bogova kao glavnog. Slevenska mitologija
ima i mnoga niza bica: vile, rusalke, bijeseove, sudjenice, rodjenice, dodole,
vampire i vukodlake. Vjerovali su u zagrobni zivot i svoje pokojnike ukopavali
sa hranom, picem i oruzjem. Kipove bogova su pravili u drvetu. Neka vjerovanja
su ostala prisutna i kada su primili krscanstvo: praznovjerice, kletve,
vracanje, caranje. Primjetan je i: Dualizam: dvojnost dobra i zla, koji ce svoj
puni izraz dobiti kasnije kod bosanskih krstjana: uz dobrog Dajboga postoji zli
Cernibog, uz rodjenice su bijesovi, a uz Vesnu je Morana. Tek dolaskom na Balkan
Slaveni ce postepeno primati: Monoteizam: u obliku krscanstva, a kasnije i
islama i time ce njihova vjerska evolocija biti zavrsena.
2. Bosna i Iliri
U zapadnom dijelu Balkana (tur. sumovite planine) se nalazi podrucje koje od
starog vijeka ima geopoliticki topik Bosona (ilirski: tekuca voda) po imeni
rijeke koja se danas zove Bosna. Cijela Bosna kao i Balkan od paleolita
(srednjeg kamenog doba) je naseljena ljudskom rasom. Prastanovnici Bosne su
Iliri koji su zivjeli u njoj od 3000. g.p.n.e. Iliri su bili veoma dobri ratnici
i zbog toga su cesto bili u sluzbi velikih sila antike: Grcke i Rima. Zivjeli su
u primitivnim oblicima gradova, a bavili su se uglavnom lovom, a na moru
ribarstvom i gusarstvom. U sjeverozapadnom dijelu Balkana zivjela su ilirska
plemena: Histrioni, Liburni, Latobici, Kolapiani, Jasi, Varciani i Breuci - svi
sjeverno od Save i zapadno od Dunava. U istocnom dijelu Balkana zivjeli su:
Andizeteji, Skordisci, Amantini, Ditioni, Sardeteji, Autoriteji i Glinidiconi -
od istocne obale Drine do Crnog mora. Na jugu Balkana (Albanija i Grcka)
obitavali su Dokleji, Labateji, Skitioni, Partini, Pirusteji i Talauti. Medju
mnostvom tih plemena na teritoriji danasnje BiH zivjela su ova ilirska plemena:
Japodi - izmedju Une, Save i Vrbasa, Mezeji - izmedju Vrbasa, Save i Bosne,
Dariopi - izmedju Bosne, Save i Drine, Dindari - na podrucju kraskih polja B.
Grahova, Glamoca i Kupresa, Deuri - na prostoru od Livna do Neretve, Dezitijati
- istocno do Neretve do Drine - i Aredeji - u prioblanom pojasu od usca Neretve
do Boke Kotorske. Iliri su tek u III stoljecu p.n.e. uspjeli da oforme jacu
drzavu, ali ih je unistilo njihovo gusarstvo jer su imali veoma mocnog susjeda -
Rim koji ih je u dugotrajnom periodu slabio, od 229. p.n.e. do 9. g.n.e. uspio
da pokori i uvrsti u svoju imperiju. Vremenom su se romanizirani Iliri, a i
Kelti i Sasi stopili u konglomerat - Vlasi; povukli u brda i poceli baviti
iskljucivo katunskim stocarstvom.
3. Bosna, Rim i podjela Carstva
Mudri Rimljani su brzo otkrili da u Bosni leze bogata nalazista ruda: srebro,
bakar, zeljezo i olovo. Od ilirskog vremena Bosna je bila naseljena: Keltima i
Sasima kao vjestim rudarima. Rim u Bosni otvara velike rudnike srebra:
Srebrenica i Srebrenik, bakra - Kupres, zeljeza - Vares i olova - Olovo. Sve je
to popraceno romanizacijom stanovnistva sto znaci da autohtoni zivalj pocinje
koristiti latinski jezik i pismo, usvajaju rimsku religiju i time gube svojstva
i osobine sopstvenog etinckog identiteta. Bosna tada cini dio pokrajine Ilirik,
koja se dijeli na Dalmaciju (planinski dio Bosne i Panoniju (Bosanska Posavina).
Radi brzeg razvijanja rudarstva, trgovine i lakseg djelovanja rimske vlasti
Rimljani grade naselja i ceste u Bosni. Najvazniji putni pravci lepezasto su se
sirili od glavnog grada provincije Ilirik - Salone (Solin kraj Splita u
Hrvatskoj). Jedan put je vodio pravcem: Salona - Ekrum (Obrovac) - Sabria
(Glamoc) - Sernada (Protici kraj Sipova) - Kastra (Banjaluka) - Servicium (B.
Gradiska), drugi: Salona - Tilorik (Trilj na Cetini) - Bistua Vetus (Duvno) -
Bistua Nova (Bugojno) - Arduba (Vranduk) - Akva (Ilidza kod Sarajeva) -
Argentaria (Srebrenica), a treci: Salona - Narona (Vid) - Asamo (Trebinje) -
Epidaurum (Cavtat u C. Gori) Inace, vaznija mjesta toga doba u Bosni su bili
centri rimskih garnizona, imanja zemljoposjednika i vikednaska naselja bogatasa
(tamo gdje su ljekovite vode). Osim navedenih mjesta to su jos i ove lokacije:
Recinium (Golubic na Uni), Salde (Brcko), Ad Saline (Tuzla), Domavium (Gradina
kod Srebrenice) i Diluntum (Stolac). Rijeke Bosne u doba Rima su imale
latinizirana ilirska imena: Savus (Sava), Unus (Una), Sanus (Sana) Urpanus
(Vrbas), Bosinus (Bosna), Drinus (Drina) i Naro (Neretva). Prvi put u istoriji
rijeka Drina je 297. postala granica izmedju Istoka i Zapada i tako ce ostati u
civilizacijskom pogledu do danas. Sta se zapravo tada dogodilo? Rimksi imperator
Dioklecijan, inace Ilir, radi lakseg upravljanja Carstvom izvrsio je
administrativnu podjelu drzave na istocni i zapadni dio. Njegovu reformu
nastavlja Konstantin I Veliki i svoju rezidenciju seli iz Rima koji je sve cesce
ugrozen barbarskim napadima i time stvara "drugi Rim" u gradu Bizantionu koji
dogradjuje i daje mu svoje ime Konstantinopolis. Prelomna godina u duhovnom
smislu za sav zapadni svijet bila je 313. kada je isti car milanskim ediktom do
tada rigorozno tretiran religiozni kult krscanstvo proglasio za sluzbenu vjeru
Bizanta. Poslije vladavine Teodosija 395. Rim se definitivno dijeli na dvije
zasebne drzave, na Zapadno Rimsko Carstvo i Istocno Rimsko Carstvo (Bizant).
Granica izmedju tih carevina isla je od sjevera prema jugu rijekom Dunavnom i
to: od Akvineuma (Budimpeste) do Singidunuma (Beograda), onda uzvodno Savom do
usca Drine u nju, pa uzvodno Drinom i rijekom Pivom, preko Anderbe (Niksica) do
Batue (Budve) na Jadranskom moru. Cijelo podrucje Bosne pripalo je Zapadnom
Rimskom Carstvu.
4. Velika seoba naroda
Huni, najveci nomadski narod Azije provalio je 375. u Evropu kroz "vrata naroda"
prostor izmedju Urala i Kaspijskog jezera. Njihova mnogobrojna plemena isla su u
potragu za novim ispasama za svoja stada. Ispred sebe su tjerali mnog enarode
koji su do tada zivjeli u stepama Rusije, pa su u Evropu stigli: Ostrogoti,
Vizigoti, Vandali, Alani, Svevi, Alemani, Gepidi, Venedi, Anti, Sabiri, Avari i
Sarmati. Huni su cak uspjeli i osnovati drzavu koja je trajala do smrti njihovog
vodje Atile 451, a veci dio Bosne bio je u njenom sastavu. Sva navedena plemena
su potisnula narode u Evropi koji su oduvijek zivjeli na svojoj zemlji: Germani
i Burgundi su iz srednje Evrope otisli na zapad u Galiju (Francusku), Angli i
Sasi su presli sa kopna u Albion (Britaniju), a Normani su presli u
Skandinaviju. Ta seoba naroda je trajala stoljecima. Narodi su upadali povremeno
u Zapadno Rimsko Carstvo, pa su 410. prvi put opustosili Rim. Neki od tih naroda
osnivaju svoje drzave: Vizigoti u Spaniji, Ostrogoti u Italiji i na Balkanu,
tako da i sva Bosna potpada pod njen sastav, Vandali u sjevernoj Africi. Bosna,
preko koje su u tom periodu prohalali svi ti narodi kasnije dolazi u sastav
drzave Langobarda. Nekoliko decenija kasnije nastaje prvo veliko srednjovjekovno
zapadno kraljevstvo - Franacka (448-873.) u ciji sastav ulazi i tadasnja Bosna
koja je najistocnija provinicija te drzave jer se granici na Drini sa Bugarskom,
a kasnije sa Bizantom. U medjuvremenu, carevi Bizanta su prosirili su krscanstvo
na veliki dio Evrope i vremenom su svi novopridosli narodi postali krscani i
postepeno je cijela Evropa postala krscanski kontinent.
3. Dolazak Slavena na Balkan
Kao sto je Germane potjerao na zapad snazni prodor Huna, tako je i pleme Avara
pokrenulo Slavene prema jugu. Zajednickim snagama, a pod vodstvom Avara koje su
Slaveni zvali Obrima (otud toponimi: Obrovac, Obrenovac i prezimena: Obric i
Obrenovic) vec od 518. povremeno upadaju u Bizant i pljackaju ga. 522. se okrecu
vec oslabljenom Zapadnom Rimskom Carstvu i 560. prelaze Dunav koji je glavna
granica na sjeveru Carstva. Nakon trogodisnje opsade najutvrdjenijeg grada
Panonije, Sirmiuma (S. Mitrovice) Slaveni ga osvajaju 582. Od te godine se
Slaveni pocinju zadrzavati u osvojenim podrucjima na Balkanu. Iskoristivsi
kasnije vojne nemire u Carstvu (vojska je napustila granicu zbog losih plata)
Slaveni masovno prodiru preko Dunava, Drave i Save. 614. su dospjeli cak do
glavnog grada Ilirka, Salone i razorili ga. Vidjevsi da nemaju otpora poceli su
da prezimljuju u novoj domovini. Za razliku od njih Avari su se vracali preko
Drave u svoju vec oformljenu drzavu koja je trajala od 568-802. Neko vrijeme je
i Bosna bila dio te avarske drzave. Starosjedioci Bosne; Iliri, Kelti, Sasi,
Grci i Rimljani cijelo vrijeme te najezde povlacili su se u planine jer su
Slaveni gotovo uvijek naseljavali plodne ravnice uz rijeke i usca. 626. Avari i
Slaveni su pokusali osvojiti Konstantinopolis, ali su porazeni - sto se osobito
odrazilo na savez jer se Slaveni pocinju sve vise da osamostaljuju u odnosu na
Avare. Slaveni su nastavili i u novoj domovini da se udruzuju u zajednice, sa
knezom na celu. Jos uvijek su bili na nivuo rodovsko-plemenskog uredjenja i
vojne demokratije. Zarobljenike vise nisu primali u svoj krug nego su za njih
poceli da traze otkup, a to su naucili od Avara. Nazalost, Slaveni jos nisu
znali da udruze svoja plemena u veci savez tako da su u narednim stoljecima
dolazili pod prevlast Franaka, Madjara, Bugara do 971. i Bizanta. Bosna je prvi
put pominje kao geografski pojam (dakle ne kao drzava) 753. u latinskom analu
"Metodos". Kasnije, bizantski car iz makedonske dinastije, Konstantin VII
Porfirogenit 948. u svom djelu "De administrando imperio" (O upravljanju
carstvom) spominje zemlju Bosnu. Prvi slavenski pomen Bosne kao drzave datira iz
pocetka XI stoljeca u "Kronici popa Dukljanina" - pod tim pojmom se
podrazumijeva prostor od Zavidovica na sjeveru, preko Vlasica i Prozora na
zapadu do Srebrenice i Foce na istoku i planina Prenja i Zelengore na jugu.
II - BOSNA u SREDNJEM VIJEKU
1. Banovina Bosna

Grb Kotromanica
Pripovijedanje pocinje (latinski: historia - povijest, pripovijest,
pripovijedanje) sredinom XII stoljeca, tacnije 1141. godine. Plemena Bosnjaka
(za tumacenje narodnosnog imena Bosnjaci, Hrvati, Srbi vidi: GENEZA BOSNJAKA)
okupila su se na poziv svog bana (avarski: bogat, gospodin) i pobijedili su
vojsku ugarskog kralja Geze II u B. Posavini. Geza II je htio da porobi Bosnu
jer je kao sin Bele II i Jelene (kcerke velikog zupana Raske, Urosa I) smatrao
da i Bosna i Raska trebaju biti dio njegovog kraljevstva. Ali Bosnjaci se nisu
dali; vecinu plemena ujedinio je bosanski ban BORIC (1141-63.), savladao je
neprijatelje i time postao poznat u istoriji kao prvi ban Bosne kojem je ime
upamceno. To moze da znaci da je Bosna i ranije imala svoje banove, ali se
njihova imena gube u tami stoljeca, najvise zbog toga sto do sada nisu
pronadjeni pouzdani materijalni dokazi ili pisani tragovi koji bi potvrdjivali
tu mogucnost. Bosna je tada bila veoma mala drzava i cesto je postajala mamac i
zeljeni plijen susjednih kraljevina, Ugarske, Bugarske i Bizanta. Za njene
planine bogate sumom, za bogate rudnike, za njenu so, otimali su se svi, ali
ipak najvise Ugarska jer joj je kroz Bosnu bio najblizi put do Jadrana. Granice
banovine Bosne za vrijeme bana Borica bile su na sjeveru Vranduk, na istoku
plenine Zvijezda i Romanija, na jugu planina Bjelasnica i rijeke Rama i Neretva,
a na zapadu rijeka Vrbas do D. Vakufa i planina Vlasic. U Bosni se tada zivjelo
slicno kao u pradomovini. Bosnjaci su se pretezno bavili stocarstvom i
zemljoradnjom. Nomadski dio stanovnistva zivio je u planinama i silazio je u
naselja da trguje sa zemljoradnicima. Naselja su se stvarala oko tvrdjava i
utvrdjenih gradova. U naseljima su zivjeli pretezno zanatlije i rudari. Medju
prvim naseljima u Bosni poznati su: Visoko, Fojnica, Kresevo, Busovaca, Vrbaski
Grad (G. Seher kod Banjaluke), Zenica, Prozor i Hodidjed (kod Sarajeva).
Stanovnistvo Bosne osim Bosnjaka cinili su ranije spomenuti Vlasi (romanizirani
Kelti i Sasi, koji su se poceli mijesati i sa Bosnjacima), zatim Hrvati koji su
poceli stizati u Bosnu sa zapada poslije propasti hrvatske drzave 1102. godine i
Srbi ciji su raski zupani imali posjede u istocnom Humu. U to doba, kada je bio
mir - bosanski ban nije imao nikakvu vlast. On je bio samo glavni komandant
vojske u slucaju rata. I dalje su bosnjacka plemena (Hrvatinici, Vukcici,
Jablanovici, Zlatonosici, i dr.) zivjela samostalno i nisu priznavali nikakvog
gospodara osim najstarijeg clana svoga plemena. Svako pleme je zivjelo na
podrucju jedne ili vise zupanija, a njime je upravljao zupan. Bosnjaci tada nisu
pripadali ni jednoj religiji. Svoju djedovsku vjeru su postepeno zaboravaljali,
a posto su dugo zivjeli izvan glavnih misionarskih krscanskih transverzala,
izbjegli su pokrstavanje koje je zahvatilo Hrvate i Srbe. Naravno, Vatikan je
nastojao da pokrsti Bosnjake, ali u tom nije uspijevao, jer kako objasniti
latinsku liturgiju bosnjackom narodu kada ga vatikanski misionari nisu znali.
Postojale su crkve u Fojnici i Kresevu, ali vjernici su bili pretezno Vlasi i
odbjegli Hrvati iz Hrvatske. Ovdje je vazno napomenuti da jos ne postoji razlika
izmedju katolicanstva i pravoslavlja mada je veliki vjerski raskol bio 1054.
godine. Ni sami popovi, a pogotovo vjernici nisu znali za neku osobitu razliku
izmedju orotodoksne i katolicke doktrine, ispovijedali su svoju vjeru nesvjesni
da su istovremeno pod patronatom i Vatikana i Konstantinopolisa koji su zajedno
polagali pravo na sve svoje vjernike.
2. Prvi bosanski banovi
Bana Borica naslijedio je njegov rodjak (ne zna se u kojem stupnju srodstva)
KULIN BAN (1163-1204.). U to doba Bosna dozivljava prvo teritorijalno sirenje na
racun Bizanta i Ugarske. Kulin je vise volio u susjedstvu imati slabu kraljevinu
Ugarsku, nego stoljetni mocni Bizant, pa zato kao saveznik ugarskog kralja Bele
III ratuje protiv bizanstkog cara Andronika I Komnena. Kulin je uspostavio
trgovacke odnose sa Dubrovnikom i povelja od 29. augusta 1189. (kojom se
odobrava sloboda trgovine dubrovackim trgovcima u banovini Bosni) prvi je pisani
dokument bosanske istorije pa se zbog toga taj datum uzima kao pocetak pisane
istorije BiH. Ta povelja se nalazi u Istorijskom muzeju u Petrogradu. U Kulinovo
doba 1199. godine pada i prvi pritisak Vatikana da se Bosna odrekne heretickog
ucenja koje su propovijedali bosanski krstjani (popularno, ali samo uslovno
istovjetni sa bogumilima). I zaista, Kulin ban i bosanski velikasi su se na
Bilinom polju (kod Zenice) lazno odrekli svoje vjere pred poslanikom pape
Inocentija III 8. aprila 1203. Ali cim je poslanstvo izaslo iz Bosne, sva Bosna
je opet nastavila da propovjeda svoju vjeru. Taj tadasnji postupak postao je
kasnija praksa u Bosni: svaki put Bosnjaci bi se "pokajali" i "odrekli" svoje
vjere, a kada bi inkvizitori otisli, oni bi se vracali svojoj religiji.
Dugotrajno i relativno mirno razdoblje vladanje Kulina ostalo je vjecno u
sjecanju Bosnjaka u izreci "Od Kulina bana i sretnih dana."
Njega je naslijedio stariji sin STJEPAN (1204-32.) koji je zbacen jer je htio
uvesti katolicanstvo u Bosnu. Pred kraj njegove vladavine dolazi inkvizicija u
Bosnu; u Vitezu godinama radi sud za istrazivanje hereze i tada biva spaljeno
nekoliko desetina bosanskih krstjana. Revolt naroda zbog spavljivanja uzrokuje
zbacivanje Stjepana, a poslije njega je izabran za bana njegov rodjak (postoje
naznake da je on rodjeni brat Stjepanov):
MATIJA NINOSLAV (1232-50.) On je odbio imenovanje biskupa za Bosnu od strane
Vatikana, ali je bio prisiljen da napravi ustupak Papskoj stolici time sto je
primio misiju dominikanaca 1233. Oni osnivaju biskupiju Bosna Srebrna (Bosnia
Argentaria) sa centrom u Srebrenici. M. Ninoslav je vodio dva rata protiv
krstasa koji su htjeli istrijebiti bosanske krstjane; prvi put protiv ugarskog
hercega (madjarski: vojvoda) Kolomana 1234-1239. Drugi rat se vodio izmedju
vojske dominikanskog biskupa Ponse i vatrenog zastitnika krstjana Stjepana
Hrvatinica od 1244-1247. I tada su se Bosnjaci lazno odrekli vjere da bi
prezivjeli, jer je rat bio bosanska Pirova pobjeda.
3. Kotromanici
Neki istoricari isticu da je sljedeci ban PRIJEZDA I (1250787.) rodjak M.
Ninoslava, ali stepen njihovog krvnog srodstva nije dokazan, zapravo je pod
velikim upitnikom. Hrvatski povijesnicari tvrde da su Kotromanici Germani (Goti;
Ghotoroammani - Kotoramani), a srpski historicari da su Srbi (jer su
"prijezdili" - presli preko Drine - pa otud ime - Prijezda). Ali, tacno je
jedino to da se u heretickoj Bosni ne bi mogao odrzati ni jedan vladar ako nije
iz naroda, tj. iz Bosne i ako barem u jednom dijelu svoje vladavine nije bio
zastitinik krstjana.
Prvi Kotromanici: Prijezda I i PRIJEZDA II (1278790.) nisu bili mocni vladari.
Prijezda I je bio pod velikim uticajem ugarskog kralja Bele IV, cak je bio i
njegov vazal nekog vrijeme. Iako se 1254. i 1283. borio protiv krizara u Bosni,
pred kraj zivota morao je primi katolicku vjeru. Njegov sin Prijezda II koji je
takodjer katolik uspio se odrzati na prijestolu samo tri godine.
STJEPAN I KOTROMAN (1290/1310.) po kojem je cijela dinastija dobila ime bio je
prvi ban koji je krunu naslijedio od svoga oca. To znaci da se dotadasnja "vojna
demokratija" istopila jer je vladarska obitelj postala dovoljno mocna da diktira
nacin nasljedjivanja. Do tada su se banovi birali na saboru Bosnjaka u Mostrama
gdje je bio centar djeda bosankih krstjana. Od djeda bi ban dobio blagoslov,
pitao ga za savjete u vezi diplomatije, rata i vjencanja. Tako se desilo da se
Stjepan I ozenio kcerkom srpskog kralja Dragutina, Jelisavetom, kako bi ostao u
dobrim odnosima sa Nemanjicima i imao ih kao saveznike protiv Ugarske i Bizanta.
To priblizavanje Srbiji nije se svidjelo zapadnim komsijama, bogatim hrvatskim
velikasima i banovima Subicima, pa su zaratili sa Bosnom i vladali njenim
velikim dijelom u dvadesetogodisnjem periodu 1302/22. U to doba u Bosnu stizu
franjevci 1291. Poslije nekoliko bitaka Subice u Bosni je zbacio veliki
zastitnik krstjana, knez Hrvatin, po cijoj naredbi je ubijen Mladen II Subic.
STJEPAN II KOTROMANIC (1322/53) je uz pomoc kneza Hrvatina dosao na prijesto. U
njegovo doba, 1326. u Bosnu ponovo dolazi inkvizicija i nastoji prisilnim
pokrstavanjem da umanji uticaj krstjana medju Bosnjacima, ali ne uspijevaju jer
je i Stjepan II i sam zastintnik krstjana. Zato 1340. krizari opet pokusavaju
jedan vojni pohod, ali ni ovaj put im to ne polazi za rukom. Rodbinskim vezama
Sjepan II doprinosi stabilnosti Bosne, jedna od tri zene mu je bila bugarska
princeza, kci cara Mihajla Sismana, a druga zena kci velikog vojvode Poljske
Kazimjeza Kujavije. Zatim; svoju kcerku Elizabetu udao je je za
ugarsko-hrvatsko-poljskog kralja Ludvika I Anzujskog, najmocnijeg vladara
tadasnje Evrope, a drugu kcerku Katarinu za Hermana I Celjskog. U Stjepanovim
osvajanjima Bosna je izasla na Savu, stigla na zapad do Sane, srpskom caru
Dusanu uzeo je zupe Usoru, Soli i Hum i time Bosna izlazi na Jadransko more. Iza
sebe je ostavio dva puta vecu drzavu nego sto ju je zatekao. Stolovao je u
Bobovcu, a pred kraj zivota je poceo graditi Kraljevu Sutisku (koja ce ime
dobiti tek po vladanju Tvrtka I). Od toga doba bosanski vladari su nazimjenicno
na strani Ugarske ili Italije, a cijelo vrijeme su saveznici Dubrovnika u
vjecitoj borbi protiv Venecije.
4. Bosanski krstjani
Mnogi istoricari su bosanske bogumile do sada poistovjecivali sa bogumilstvom
koje je samo zbirno ime za sve hereze te epohe: kudugeri u Grckoj, babuni u
Srbiji, garatensesi, kalojani, patareni i konkorecani u Italiji, albigenzi,
katari, popelicani i tekserani u Francuskoj, begini i gazari u Njemackoj. Ucenje
bosankih krstjana je jedna varijanta dualistickog, manihejskog ucenja o
postojanju dva tvorca: starijeg sina bozijeg, djavola onog loseg koji je stvorio
nesavrseni materijalni svijet i dobrog, Isusa koji je stvorio savrseni nebeski
svijet. Od bugarskih bogumila krstajni Bosne uzeli su samo neke postavke. U
prinicipu oba ucenja i bogumilsko i bosanskih krstajna, kao i sva ostala su
izraz revolta protiv krscanskih crkava. Posto je kriz isto materijalan i on je
izvor zla. Isto tako nisu postivali ni krizanje vodom jer i ona materija.
Odbacivali su iz Biblije Stari zavjet, ikone, prezirali su crkve, biskupe i
Vatikan. Zivjeli su skromno u svojim hizama koje su ujedno bile i mjesta
vjerskih obreda. Nisu imali svoja imanja kao krscanski monaski redovi, odricali
su svoje vjernike od materijalnih bogatstava i nagovarali ih na nepokornost
bogatasima. Zabranjivali su da se jede meso (jer je uzrokovano prolijevanjem
krvi), da se pije alkohol, petak mi je bio dan odmora, a imali su veoma strog
post. Vjencanje je bilo gradjansko a ne crkveno, a svoju vjeru su propovijedali
na bosanskom jeziku.
Na celu crkve bosanske stajao je djed (did). On je bio najstariji medju
vjernicima i nije imao nikakvu vlast, posjedovao je samo ugled. Centar djeda bio
je u prvo u selu Milima kod Visokog, a onda u Mostrama. Nizi od njega bili su
starci, strojnici, gosti - a svi su se nazivali krstjani. Krstajni su sami sebe
dijelili na ciste: oni koji su se strogo pridrzavali svih vjerskih propisa; i na
mrsne: njima je pripadao najveci dio naroda, oni su deklarativno prihvatali
vjeru, ali se nisu decidno pridrzavali propisa. Cisti nisu imali nikakve imovine
i zivjeli su bukvalno od milostinje mrsnih - dakle bili su neka vrsta asketa,
redovnika. Samo ucenje se javilo u Bosni 1190. i kroz cijeli period postojanja
srednjovjekovne bosanske drzave bilo je zvanicna, drzavna religija sve do 1463.
kada su Turci osvojili Bosnu. Kroz cijeli taj period Vatikan potpomognut
Ugarskom, Venecijom, Bizantom, Srbijom vodio je protiv Bosne krizarske ratove ne
bi li istrijebio krstjane i nametnuo u vladarskoj dinastiji Kotromanica
katolicanstvo kao zvanicnu vjeru. Od 1234. 1358. vodjeno je ukupon sedam
katolickih i pravoslavnih pohoda u namjeri da se u Bosni iskorijeni ucenje
krstjana a uvede krscanstvo u bilo kojem obliku. Cinjenica je da ni jedan pohod
nije uspio, tako da se moze reci da srednjovjekovna Bosna (dakle najveca vecina
njenog naroda) nije nikada pripadala ni katolickoj ni pravoslavnoj crkvi.
Bosanski vladari i velikasi prihvatii su krstjane od pocetka prvenstveno zato
sto ono nije trazilo feude kao sto su trazili katolicki samostani i pravoslavni
manastiri. Krstjani su trazili samo zastitu svojih zivota od progona stranih
vojski. To je bilo i u interesu vlasti - jer ni velikasi nisu zeljeli da padnu
pod uticaj krscanstva jer bi time izgubili samostalnost i morali ratovati za
jednu ili drugu vjersku alijansu, a vjernicima istoka ili zapada dijeliti svoju
zemlju. Velikasi su krstjanima ukazivali cast time sto su ih drzali u krugu
svojih obitelji, oni su im odgajali djecu, bili im dijaci (pisari) svjedoci i
savjetnici u pravnim poslovima. Djedovi su svojim savjetima znali da uticu na
bosansku politiku i vremenom se pokazali kao znacajan faktor u odrzanju bosanske
drzave i njene nezavisnosti.
5. Kraljevina Bosna
Posto je Stjepan II umro bez sina, njega je naslijedio sin njegovog brata
Vladislava - TVRTKO I (1353-1391.). Tvrtko je u sebi imao i hrvatske krvi (mati
mu je bila Jelena, kci hrvatskog bana Pavla Subica) i srpske krvi (baba mu je
bila Jelisaveta, kci srpskog kralja Dragutina). Naslijedio je veliki i stabilnu
banovinu. Situacija u Evropi isla mu je u prilog: velike sile na zapadu su bile
zauzete "stogodisnjim ratom", ugarsko krilo Anzujaca dobilo je konkurenciju u
italijanskim Anzujcima i neprestano su se prepirali oko prevlasti na Jadranu.
Tvrtko je pametno izabrao saveznistvo Ugarske, koja mu je bila u susjedstvu i
koja je bila mocna kraljevina pod Ludvigom I Anzujskim, a ne kraljevinu Siciliju
koja je bila daleko, preko mora. Jedno vrijeme, do 1356. naginjao je
katolicanstvu (uticaj majke), ali dvije najmocnije velikaske obitelji u Bosni;
Hrvatinici i Kosace odrzavale su krstjanski duh u cijeloj banovini. Zbog toga
Tvrtko 1358. kada papa Inocentije IV na Bosnu iznova salje krizare staje u
odbranu bosanskih krstjana. Poslije tog, sedmog krizarskog pohoda zadugo vise
nije bilo pokusaja da se Bosna pridobije za Vatikan.
Poslije smrti zadnjeg srpskog cara Urosa na Marici 1371. Tvrtko pokazuje namjeru
da zagospodari jednim dijelom propalog srpskog carstva, isticuci svoje pravo na
nasljedje po krvi. Zato je prvo porazio mocnog srpskog velikasa Nikolu
Altomanovica i pripojio njegove zemlje oko rijeka Lima, Tare i Pive, a poslije
sporazuma sa knezom Lazarom, proglasio se 1377. u Milima, centru bosanskih
krstjana za "kralja Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalamcije, Primorja, Zapadnih
strana, Donjih krajeva i Huma". Od tada do smrti kralj Tvrtko I je vodeci vladar
na cijelom Balkanu, a Kraljevina Bosna se prostire na zapadu od Sukosana (juzno
od Zadra), preko Lapca, duz rijeke Une, na sjeveru do Save, na istoku do Drine,
Lima i Bijelog Polja, donjeg toka Zete, podnozje Lovcena, pa do Budve, gdje opet
izlazi na Jadran. Bosni tada pripadaju otoci: Solta, Brac, Hvar i Korcula cije
su se gradske uprave samovoljno stavile pod patronat bosanske drzave kako bi ih
ona zastitila od Venecije. 1382. Tvrtko I gradi luku Stjepan (Herceg Novi) gdje
gradi bosansku mornaricu: cetiri velika broda i 32 manja. Pojavom Turaka u
blizini svoje kraljevine salje odred vojske na Kosovo 1389. Tvrtko I je prvi
bosanski vladar koji kuje zlatni novac u Bosni: gros, dinar i poludinar. U Bosni
je razvio trgovinu, a i ugrozio je primat Dubrovnika koji je imao monopol na
prodaju soli na Balkanu. Sve nemire neposlusne bosanske vlastele znao je da
smiri i pridobije za jedinstvo Bosne. Cak je i na Jadranskom moru imao prestiz
jer je ugrozavao gusarskim napadima svojih lakih brodova teske galije Mletacke
Republike. Kralj Tvrtko I je uz svoje ime stavio jos jedno ime: Stjepan (po
uzoru na prvog krscanskog mucenika) i tu su praksu nastavili svi sljedeci
bosanski kraljevi. On je, diplomatski izabrao ime tog prvomucenika kako bi se
katolickoj Evropi dodvorio i prikazao pravovjerim krscaninom. Iz dva braka i
jedne vanbracne veze imao je tri sina, od kojih su dvojica kasnije postali
kraljevi Bosne, ali su bili samo blijede sjene svoga velikog oca.
6. Hrvatinici i Kosace
Dvije najvece plemicke obitelji Bosne krojile su politiku Kraljevine od Tvrtkove
smti pa sve do dolaska Bosne pod Turke 1463. godine. U pocetku su to bili
Hrvatinici, a kasnije Kosace.
HRVATINICI poticu iz dijela Bosne koji je omedjen rijekama Unom, Savom, Ukrinom
i Vrbanjom, a koji se u srednjem vijeku zvao Donji krajevi i Zapadne strane.
Rodonacelnik loze Hrvatinica je knez Sjepan koji se pominje prvi put 1244.
Prezime su dobili po Sjepanovom sinu Hrvatinu koji je vladao u Kljucu. Njegov
sin Vukac Hrvatinic bio je veliki vojvoda bosanski, a njegov unuk Vlatko
Hrvatinic bio je regent u doba maloljetnog Tvrtka I. Dva sina je imao Vukac
Hrvatinic: Vuka Vukcica, koji je bio ban Hrvatske i Dalamcije od 1391-1401, a
drugi sin je:
HRVOJE VUKCIC-HRVATINIC (1350/1416.) Herceg Hrvoje je imamo dva velika grada u
kojima je vladao: ljeti Kotor (Varos), a zimi Split. Osim toga, izgradio je
buduci kraljevski grad Jajce. Sam je kovao svoj novac, ratovao je protiv
bosanskih kraljeva, Venecije, ugarskog kralja, ujedno i cara Svetog Rimskog
Carstva Zigmunda Luksemburskog. Bio je sve do smrti nekrunjeni kralj Bosne, siva
eminencija, a pet bosanskih kraljeva od 1391-1416. bili su naprosto igracke u
njegovim rukama - obarao ih je i dovodio na prijesto kad je htio. Na zadnjem
velikom viteskom turniru Evrope, u Budimu 1412. proglasen je "Vitezom zmajevog
reda" (uz njega tu titulu medju svim juznim Slavenima ima jos samo jedan vitez,
takodjer iz Bosne - Sandalj Hranic-Kosaca). On je prvi bosanski velikas koji je
pozvao u pomoc Osmanlije i oni su dosli u Bosnu da se zajedno sa njim bore
protiv Ugarske.
KOSACE su vladale ne podrucju izmedju rijeka Neretve do Pive sve do Jadrana.
Najstariji poznati predstavnik te obitelji je Stjepan Vuk Hrana, koji je umro
1359. Negovog sina, velikog vojvodu bosanskog Vlatka Vukovica poslao je Tvrtko I
1389. na Kosovo. Bratic Vlatka Vukovica:
SANDALJ HRANIC KOSACA (1370/1435) bio je takodjer veliki vojvoda bosanski od
1394. pa sve do smrti. Samostalno je vodio ratove, ubirao carine i zakljucivao
ugovre sa drugim drzavama, a pod kraj zivota i on se stavio pod zastitu Turaka,
jer su mu vec 1388. bili usli u Bilecu. Njegov bratic:
STJEPAN VUKCIC KOSACA (1404/1466.) veliki diplomata, udao je svoju kcerku
Katarinu za bosanskog kralja Tomasa cisto iz diplomatskih potreba.
Pretendirajuci na srpske zemlje proglasio se hercegom S. Save 1448. (po toj
tituli ce kasnije Turci Hum nazvati Hercegovinom) i cak izgradio sedam crkava.
Od 1441/45 vodi rat protiv Dubrovnika u cemu mu pomazu Turci. Kao mladica, dao
je svoga brata Isaka da bude taoc u Istanbulu kako bi time dokazao lojalnost
Velikoj Porti. Isak je tamo primio islam, usvojio ga je voskovodja Isabeg
(osnivac Sarajeva - sa kojim ga cesto brkaju) i postao je kao ISABEG
ISHAKOVIC-HRANUSIC jedan od prvih bosnjackih namjesnika u Bosni. I sin hercega
Stjepana, Stjepan Hercegovic 1470. je primio islam i kao: AHMEDPASA HERESEKZADE
bio je prvo beglerbeg u Anadoliji od 1481/97, pa prvi bosnjacki veliki vezir
1497/1515. i zet sultana Bajazida II. Stariji sin hercega Stjepana, Vlatko,
donio je iz Venecije prvu stampariju u Bosnu, ta stamparija je radilu u Gorazdu
od 1485/152. a kasnije preko rodbinskih veza presla u obitelj Crnojevica. Od
velikih likova te dinastije tu je jos: KATARINA, posljednja bosanska kraljica
koja je po nagovoru pape Siksta IV, ako se njena djeca ne vrate krscanstvu,
testamentom zavjestala bosansko kraljevstvo Vatikanu, sto hrvatski povijesnicari
uzimaju kao argument da je Bosna katolicko nasljedje. Kraljica Katarina umrla je
u Rimu 1478. i sahranjena je u crkvi Ara Celi, gdje i danas njen sarkofag. Njen
sin Zigmund, zadnji princ Kraljevine Bosne primio je 1463. islam i kao:
ISHAKOGLU (turski: oglu - kraljevic) postao je sanzakbeg pokrajine Karasi od
1487/98.
7. Bosna u XV stoljecu
Posto su sva tri sina kralja Tvrtka I bila maloljetna, na bosanski prijesto
stupio je sin Tvrtkovog strica Ninoslava, DABISA (1391/95). On je najkrace
vladao, ali je ostavio najvise povelja. Nesposoban da vlada, po "djakovackom
ugovoru" priznao je ugarskom kralju Zigmundu Luksemburskom da svi buduci
bosanski kraljevi budu ugarski vazali. Njegova supruga JELENA "GRUBA" vladala je
poslije njegove smrti (1395/98). Herceg Hrvoje ju je doveo na vlast, kao i
njenog muza i on je ustvari vladao iz sjene umjesto njih dvoje. U njeno doba
datira prvi prodor turaka u Bosnu, kod Bilece 1388. Hrvoje dovodi po Jeleninoj
smrti najmladjeg sina Tvrtka I OSTOJU (1398/1404) za kralja, ali ga i svrgava,
jer se poceo zamijerati bosanskim krstjanima i priblizavati se Ugarskoj. Da bi
se izvukao iz dugova, taj bezuspjesni kralj prodaje Dubrovackoj Republici
Bosansko primorje od Stona do Gruza. Hrvoje ga tada obara sa vlasti i ponovo ga
dovodi na prijesto 1409/18, ali ovaj put je Ostoja jos blijedja figura nego
prije.
TVRTKO II TVRTKOVIC (1404/09.), najstariji sin Tvrtka I zahvaljujuci Hrvoju
domogao se krune, ali ju i gubi poslije poraza u bici sa Zigmundom
Luksemburskim. Turci ga vracaju ponovo na prijesto 1421. i tad vlada do 1442.
Zauzvrat Osmanlije ulaze slobodno u Bosnu 1414. i 1416. i od Tvrtka II traze
danak. Posto je osiromasio daje im Hodidjed, gdje Turci prvi put ostavljaju
stalni garnizon u Bosni. Trvrtko II 1436. dopusta pokrstavanje bosanskih
krstjana koji zbog toga bjeze svom velikom zastitniku hercegu Stjepanu - na ciju
intervenciju kralj najzad biva oboren sa vlasti. Svega tri godine vladao je
srednji sin kralja Ostoje, STJEPAN OSTOJIC (1418/21), koji je prodao Dubrovniku
Konavle, a Venecija mu otima otoke. I on se zamjerio krstjanima jer je imao
namjeru da ih pokrsti, pa ga obara herceg Stjepan.
U doba kralja TOMASA (1421/43), mladjeg Ostojinog sina Bosna i dalje slabi jer
je razdirana unutrasnjim suprotnostima: kraljevska obitelj i dalje naginje
krscanstvu jer u njemu vidi garancije Vatikana za svoj daljnji opstanak, dok
mnogobrojni i bogatiji od kraljeva Bosne, velikasi Hrvatinici i Kosace stoje na
strani krstjana. I u njegovo doba Bosna gubi dijelove teritorije, sada od
Turaka. On, da bi se odrazao na vlasti prinudjen je da se ozeni kcerkom hercega
Stjepana, Katarinom. Kralj Tomas je umro pod nerazjasnjenim okolnostima, sumnja
se da da je ubijen jer je jer kada je otvorena njegova grobnica vidjelo se da mu
je lobanja razbijena. Motiv da ga ubiju imali su svi: Kosace, Venecija,
Dubrovnik, Ugarska, Turci, pa cak i zadnji bosanski kralj, njegov rodjeni sin:
STJEPAN TOMASEVIC (1461/63.) Bosna je u totalnoj krizi i kralj ne uspijeva
obuzdati anarhiju i samovolju velikasa. Kralj vezuje svoju politiku za Ugarsku
uz obavezu da ce progoniti krstjane. 1459. pokusava zenidbom sa kcerkom
smederevskog despota Lazara Brankovica da nadje saveznika u borbi protiv Turaka.
mada jos nije stupio na bosanski prijesto postaje vladar smederevske despotije,
koju ju je dobio kao miraz, ali Osmanlije iste godine ruse do kraja vec
razvaljenu srednjovjekovnu srpsku drzavu. Stjepan Tomasevic je jedini bosanski
kralj koji je dobio krunu od Vatikana, odnosno od pape, jer se zvanicno pokrstio
7. februara 1461. i proglasio S. Gurgura za patrona bosanskog kraljevstva.
Naivno vjerujuci poslije toga u pomoc Zapada jer je postao katolicki kralj,
odbija placanje danka sultanu Mehmedu II Fatihu (Osvajacu). Ocekuje vojnu pomoc
od katolicke crkve, od Venecije i Ugarske, ali ona mu nikada nije stigla.
Istovremeno Bosnjaci odbijaju da se bore za katolickog kralja koji ih je izdao.
Kralj bjezi pred Turcima iz Jajca u Kljuc, stizu ga tu i pogubljuju. Time je
definitivno zavrseno postojanje srednjovjekovne bosanske drzave. Uzroci pada
Bosne pod Turke su vise nego ociti: slabost kralja, anarhija u zemlji,
nepruzanje pomoci od krscanske koalicije - sve je to doprinjelo da kraljevina
(kako kaze narodna poslovica): "Pade Bosna kao zrela jabuka u sultanovo krilo."
- bila je spremna da je neko ubere, a Turci su je odavno mjerkali i pripemali za
to.
8. Drzavna uprava u Kraljevini Bosni
U prvom periodu svog politickog i pravnog razvoja Bosna je bila banovina na
cijem je celu stajao ban. Ban je bio samo prvi medju podjednako bogatim osobama.
Banovina Bosna bila je podijeljena na zupanije, a svaka zupanija je bila zivotni
prostor jednog bosnjackog plemena: Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Kosace,
Zlatonosici, Sankovici, Pavlovici, Babonici, itd. Kasnije su plemena sirila
svoje posjede ratujuci sa susjednim plemenima i zauzimali nekoliko zupa.
Najstarija poznata zupa je Rama koja je u najstarijem periodu Bosne bila sinonim
za cijelu drzavu (Rex Ramea - kralj Rame/Bosne). I druge zupe su dobivale ime po
rijekama: Sana, Usora, Vrbanja, Lasva, Unac, Drina, Neretva. Neke su se zvale po
imenima najstarijih gradova u Bosni: Dlamoc (Glamoc), Hlivno (Livno), Hvojnica
(Fojnica), (B.) Dubica, Glaz, Zemljanik, Srebrenica.
U drugom periodu svog postojanja Bosna je kraljevina sa kraljem na celu drzave.
Kralj je bio de nominalno vladar cijele Bosne, mada je njegov suverenitet cesto
bio ogranicen spomenutim plemickim dinastijama. On cak nije bio ni najbogatiji
velikas (osim Tvrtka I), medjutim praksa je postala zakon da samo jedna
dinastija, Kotromanici u zemlji daje pretendente na prijesto Bosne. Do Stjepana
I vladara su birali demokratski, na saboru, a od tada je vladarska cast postala
nasljedna. Kralj je u miru upravljao zemljom, izdavao povelje: ugovore,
darovnice i zahvalnice, dijelio titule i feude (mada ih ni sam nije imao
dovoljno) i bio je vrhovni sudija u svom domenu. U ratu je vodio bosansku vojsku
u odbranu zemlje, a cesto su to za njega radili velike vojvode i hercezi koje je
on imenovao. Kralj je realno upravljao jedva jednom trecinom (pa cak samo i
petinom) Bosne.
Na kraljevom dvoru postojala je drzavna kancelarija. Iz nje su izlazile naredbe,
diplomatski, trgovinski i drugi ugovori internog i medjudrzavnog znacaja. U njoj
su radili su: djed bosanskih krstjana, koji je najcesce bio prvi kraljev
savjetnik, tepcija koji je bio prvi ekonom kraljevog imanja, kazanac je bio
blagajnik dvora, pristav je bio kontrolor dokumenata koje je sastavljao glavni
dijak kojeg su jos zvali gramatik ili logofet. Sluzbeni jezik srednjovjekovne
Bosne bio je bosanski jezik, a pismo bosancica. Dvorski dijaci su radili na
pergamentu, a od doba Tvrtka I i na papiru.
Osim njih, druge sluzbe na dvoru su bile: peharnici, vratari, celnici, stavioci
i strazari. Iako je kralj kao u svakoj feudalnoj drzavi nastojao da bude
neogranicen vladar u svojoj zemlji, u Bosni je postojao jedan oblik skupstine -
Sabor (staroslavenski - zbor) Bosne. To je bio skup svih predstavnika bosanskih
velikasa koji su predstavljali svoja plemena, odnosno interese zupa. Na saboru
je kralj trazio odobrenje da izda neki dokument (povelju, listinu) koja se tice
vanjske politike zemlje. Sabor je bio savjetodavno, ali ne i upravno tijelo. Bez
odobrenja Sabora kralj nije mogao donositi odluke. Znaci, uslovno receno:
kraljevi Bosne nisu bili apsolutni vladari, nego na neki nacin parlamentarni
monarsi. Osim sabora u Kraljevini je postojao "stanak sve Bosne". Stanak su
sacinjavali povjerljivi kraljevi velikasi koji su zivjeli povremeno na kraljevom
dvoru i to su najcesce bili plemici iz dinastija Hrvatica i Kosaca. Oni su se
zvali kletvenici: pred njima se kralj kleo, zaklinjao - a i oni njemu na
vijernost. Kletvenici Stanka bili su kraljevi savjetnici po pitanju politike u
onim slucaevima kada se Sabor Bosne nije mogao sastati, ili kada nije trebalo
sazivati Sabor, a bilo je potrebno brzo donijeti neku odluku. Receno suvremenim
politickim rjecnikom oni su bili neki nepotpuni oblik drzavne vlade.
Sudovi u danasnjem smislu nisu postojali. Ali kada bi se pokazala potreba da se
nekome sudi, sudija bi obicno bio zupan (svaki u svojoj zupi), ili, kasnije
kastelan, zapovjednik tvrdjave u slucaju vojnog sudjenja. Sudilo se po obicajnom
pravu, odnosno po tradiciji i prevovladavo je prinicip taliona (oko za oko, zub
za zub). U visoj instanci sudija je bio vladar nad vise zupa, najstariji clan
neke od plemickih dinastija. Najvisa instanca je bio kraljev sud u slucaju kada
je trebao da se presudi neki spor izmedju samih velikasa, a njegov savjetnik po
pravilu je tada bio djed krstjana. Djedovi su pisali kralju, a i velikasima
oporuke i bili su izvrsioci tih oporuka.
Vojska nije bila stalna institucija. Organizirana je bila po zupama samo u
slucajevima kada bi se pokazala potreba. U slucaju rata svaki velikas bio je
duzan sa sobom povesti odredjeni broj opremljenih ratnika. U slucaju napada na
manji pogranicni pojas obicno je odbrana padala na tu zupu, nisu cekali pomoc od
kralja, a cesto ju on nije bio u mogucnosti ni da posalje.
Vazna je cinjenica da Bosna u toku cijele svoje srednjovjekovne proslosti nikada
nije ratovala na tudjoj zemlji u namjeri da prosiri svoje granice - uvijek je
bila prinudjena da se brani od vanjskog neprijatelja. Bosna je imala nekoliko
tvrdjava sa stalnom posadom do pedeset vojnika. Jace posade su se nalazile na
granicama, gdje su bile carine: Herceg Novi, Kotor, Prijepolje, Cajnice,
Srebrenica, Zvornik, zatim gdje su kovnice novca: Vranduk, Fojnica, Visoko,
Konjic, Nevesinje - i rezidencije velikasa: Blagaj, Split, Trogir, Kotor Varos,
Bobovac, Kraljeva Sutiska, Jajce i Kljuc.
Od svih srednjovjekovnih drzava juznih Slavena samo je Bosna kovala zlatni
novac. Inace se novac poceo kovati u doba Stjepana II Kotromanica. Standardni
dukat bio je promjera trideset milimetara, tezina mu je bila 14,05 grama, a imao
je finocu 980/1000. Na predjnjoj strani bio je kraljev lik, a okolo je pisalo:
Moneta Aurea Regis Stephani (Zlatnik kralja Stjepana), a na poledjini u sredini
je bio grb dinastije Kotromanica. Bosna je od davnina imala veliki broj gradova,
vise ili manje utvrdjenih. Radi ilustracije slijedi abecedni spisak devedeset i
devet gradova. U zagradi je godina ili stoljece kada je doticni grad prvi put
pomenut u istorijskim izvorima, ili kada je izgradjen. Godina prvog pomena grada
ne znaci da je grad tek tad izgradjen, vjerovatnije je da je taj grad postojao i
ranije:
Bihac 1260, Bijeljina 1466, Bileca 1387, Blagaj u B. Krajini X stoljece, Blagaj
u Humu 1423, Bobovac 1439, Bocac 1444, (B.) Dubica 1258, (B.) Gradiska 1295,
(B.) Grahovo 1453, (B.) Krupa XIII stoljece, (B.) Novi 1280, (B.) Petrovac 1334,
Brekovica 1330, Brodar 1442, Buna 1429, Buzim 1351, Cernica 1378, Cajnice XV
stoljece, Cavka 1426, Doboj 1415, Dobor-grad na Bosni 1387, Drijeva 1186,
Dubrovnik u B. Posavini 1404, Foca 1366, Fojnica 1365, Gabela 1186, Gacko 1276,
Glamoc 1087, Glaz 1244, Gorazde 1376, Hodidjed tj. Sarajevo 1428, Ivanjska 1344,
Jajce 1391, Jezero na Pivi 1399, Jezerski 1355, Kakanj 1392, Kamengrad 1374,
Kladanj XV stoljece, Kljuc 1325, Konjic 1355, Kotor (Varos) 1322, Kozara(c)
1334, Kraljeva Sutiska XIII stoljece, Kresevo 1381, Krupa (na Vrbasu) 1192,
Kupres 1461, Livno 1045, Ljubinje 1408, Ljubuski 1444, Maglaj 1408, Micevac
1443, Modrica 1323, Mostar 1452, Nevesinje 1435, Olovo 1382, Ostrozac 1286,
Ostruznica 1349, Otoka 1364, Pavolvac (Pale) 1415, Ploce 1387, Pocitelj 1444,
Podzvizd XIII stoljece, (Usti)Praca 1244, Prijepolje 1343, Prozor X stoljece,
Ripac 1408, Rogatica 1425, Samobor 1397, Sokograd na Pivi 1363, Sokolac 1399,
Sokolgrad na spoju Tare i Pive 1419, Soli (Tuzla) X stoljece, Srebrenica 1325,
Srebrenik 1333, Stolac 1420, Susid 1403, Teocak 1432, Tesanj 1461, Tolisa 1244,
Toric 1421, Travnik 1463, Trebinje X stoljece, Unac 1345, Vares XV stoljece,
(V.) Kladusa 1280, Vinac 1453, Visoko 1334, Visegrad 1433, Vjencac 1435,
Vlasenica 1244, Vranduk 1410, Vrbanja 1322, Vrbaski Grad (Banjaluka) 1244,
Vrhbosna (Ilidza) 1435, Zenica 1436, Zvecaj 1404, Zvornik 1412. i Zepce 1458.
9. Civilizacijski napredak
Velikim dijelom razvoj Bosne u to doba vezan je za bosanske krstjane. Od brojnih
rukopisa koje su oni sacinili na bosanskom pismu bosancici (koji je zapravo
varijanta latinice i bugarske cirilice) najpoznatiji su: Nikolsko, Mlatacko i
Kopitarevo evandjelje.
Osim njih, ljepotom se istice Hvalov zbornik iz 1404. godine. Autor mu je
krstjanin Hval, a napisao ga je na 353 stranice pergamenta za vojvodu Hrvoja
Vukcica-Hrvatinica. Sada je taj dokument u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji.
Inace, najstariji dokument na bosancici je vec spomenuti ugovor Kulina bana sa
dubrovackim knezom Krvasom iz 1189. Od ostalih vjerskih knjiga najpoznatije su
Miroslavljevo evandjelje, a sa bugarskog su ga prepisali dijaci Bartolomeon i
Gligorije u XII stoljecu. Tu su i Mostarsko evandjelje dijaka Manojla iz XIV
stoljeca, Batalovo evandjelje dijaka Stanka Kromirjanina i Danicicevo
evandjelje.
Ipak, najznacajniji pisani spomenik te epohe bio je legendarna Tajna knjiga iz
XIII stoljeca koja nazalost nije sacuvana. U njoj je bila sadrzan opis nastanka
svijeta, mitologija, filozofija i etika bosanskih krstjana. Na bosancici je
stampan i prvi ustav na Balkanu, Poljicki statut iz 1512. godine. Franjevacki
fratri su i prije toga stampali na bosancici cetrdesetak svojih vjerskih knjiga
od kojih je sacuvana samo Postanak duse (Ortus animae) iz 1567. A kasnije, u
turskom periodu, kroz cijelo doba sve skolovane bosanske obitelji sluze se
bosancicom (tzv. "begovica"), a ona postaje i tajno pismo pred austrijskim
vlastim u doba okupacije BiH, jer Austrijanci ga nisu znali desifrirati. Od
glagoljskih pisanih spomenika najvazniji je Hrvojev misal. 1406. godine za
spomenutog Hrvoja Vukcica Hrvatinica napisao je molitvenik dijak Butko na 247
stranica pergamenta. Ta knjiga je po padu Jajca odnesena u Budim, bila je
vlasnisvo ugarskog kralja Matijasa Korvina, a kada je Budim pao pod Osmanlije
zavrsila je u biblioteci Mehmeda II Osvajaca, pa i danas lezi u bivsem dvorcu
osmanskih sultana, a sada muzeju Topkapi u Istanbulu.
Jedino sto je danas ostalo od spomenika kulture srednjovjekovne Bosne su njihovi
nadgrobni spomenici - stecci (mramorovi, biljezi, kamenovi). Ispod njih su
sahranjivani svi Bosnjaci, a ne samo pripadnici crkve bosanske. Stecci su
iskiceni ornamentiranim reljefom sa simbolima sunca, polumjeseca, ljiljana,
loze, vijenca, prizorima kola i lova. Najpoznatije nekropole stecaka su:
Radimlja, Ludomer, Kupres, Olovo, Siroki Brijeg, Ljubuski, Blidinje, Skender
Vakuf, Mrkonjic Grad, Kalesija i Kljuc. Ima ih u cijeloj BiH, ali i u Dalmaciji,
Lici, Slavoniji, Sandzaku, Kosovu, Zapadnoj Srbiji - ukupno 58.000.
III - BOSNA u OSMANSKOJ IMPERIJI
Prvi dolazak Osmanlija u Bosnu desio se 27. augusta 1388. upadom u Bilecu. Od
tada, pa sve do pada Bosne pod Tursku imperiju Osmanlije su skoro svakih
pet-sest godina upadali u Kraljevinu Bosnu otkidajuci joj dio po dio teritorije.
Cesto su znali da dodju ne kao osvajaci, nego saucesnici velikasima i kraljevima
Bosne u odbrani od Ugarske. Narocito si iz zvali velikasi Hrvatinici i Kosace u
doba gradjanskih ratova protiv nekog od pretendenata na prijesto Bosne.
I prije konacnog pada Bosne 1463. i Hercegovine 1482. Osmanlije su imale
nekoliko manjih garnizona u Kraljevini. Po padu Bosne, da se "dodvore" narodu
Osmanlije su postavile za titularnog kralja Bosne Matiju (sina Radivoja od
Vranduka koji je bio tri puta uzrupator, a rodjeni brat dvojici bosanskih
kraljeva: Stjepanu Ostojicu i Tomasu). Taj Matija je primio islam i time
izbjegao sjecu bosanskog plemstva u Jajcu, a dobio je nadimak Sabancic i
"vladao" je marionetski Bosnom 1463/65. Kao usput prilikom ranijih upada u
Bosnu, svaki put Osmanlije bi ostavljali po nekog covjeka na dvorovima velikasa
ili kralja Bosne da pod maskom dipolomatskog predstavnika ili trgovca ta osoba
bude dousnik. Tako su Osmanlije dobro upoznale Bosnu i Bosnjake prije nogo sto
su definitivno zavladali Bosnom. Uhode su slobodno prolazile kroz naselja i
uocavele neraspolozenje prema kralju koji je naginjao katolicanstvu.
1. Islamizacija BiH
Prirodno je da su uhode bile vjernici koji su u pocetku oprezno i potiho
bosnjackom narodu poceli obasnjavati svoju vjeru - islam. Krstajanima je bilo
jasno da su Osmanlije protivnici Vatikana. Vremenom su te osmanske dosljake
poceli gledati sa izvjesnim simpatijama, jer: imali su zajednickog neprijatelja
- krscanstvo. Naravno, Osmanlije su uvidjele da je najveci dio naroda u Bosni
okrenuto krstjanima, a da je mnogo manje katolickog i pravoslavnog svijeta.
Propovijedajuci svoju vjeru i spretno naglasavajuci slicnosti izmedju te dvije
vjere: zabrana alkohola, strogi post, nepriznavanje kriza, zvona, slika i
kipova, petak dan odmora - Osmanlije su pravile plodno tlo za ono sto ce tek
doci. Zavadjeni velikasi i kraljevi, sa sve manje ugleda u narodu da tom istom
narodu budu zastitnici - nisu vise nimalo bili omijeni. Bosanski krstjani, a i
obican bosnjacki covjek sve cesce osjeca da se mora nekome prikloniti, kako bi
sacuvao svoju bastinu i gole zivote.
Hodidjed (tvrdjava iznad danasnjeg Sarajeva, lokalitet bivse kasarne "Jajce")
prvo je osmansko stalno uporiste vec od 1416. Praksa Turaka je bila da po
dolasku u svaki grad prvo grade dzamiju. Pojava nepoznate bogomlje sa koje se
pet puta dnevno cuje ezan, skruseni dolazak vijernika na namaz - sve je to
djelovalo na svijest Bosnjaka da shvate kako u svojoj domovini imaju jednu novu
vjeru koja im je mnogo shvatljivija nego krscanstvo. Osim toga, uspostavivsi
vlast u Bosni, Turci su donijeli i svoj poreski sistem zvani dzizija (dimarina).
Dimarinu je morao placati svaki domacin kuce koji nije nosio islamsko ime. A da
bi mogli nositi islamsko ime, prvo su trebali primjeti i novu vjeru. Bosnjaci
koji su vec poslovicno naucili biti lazni vjernici, odricuci se krstjanstva a
primajuci naizgled krscanstvo, shvatili su vremenom da im nova vjera pruza
spasonosnu mogucnost: primajuci vjeru, mijenjajuci ime nisu bili prinudjeni da
placaju porez, a to je bilo od zivotne vaznosti da bi onako siromasni bioloski
opstali.
Primanjem vjere Turci omogucavaju Bosnjacima da zadrze svoja imanja, da sacuvaju
privid ekonomske slobode. Narod je tako, malo po malo, vise od pedeset godina
prije konacne propasti svoje drzave poceo primati islam. Nigdje u istoriji nema
podatka da je neko u Bosni na silu primio islam. U toj cinjenici izmedju ostalog
je i bitan uzrok lakog osvajanja Bosne: dobrim dijelom islamizirani bosnjacki
narod nije imao razloga davati otpor onome ciju je vjeru vec poceo da prihvata.
Uz sve to Bosnjacima je pruzena mogucnost da bez visemjesecne teske obuke u
carskim aharima ("konjusnicama") mogu direktno da se prijave u elitne vojne
jedinica (janjicare). Time je svaka obitelj egzistencijalno rjesavala problem
jednih gladnih usta, a dobivala je na ugledu u gradu. Onaj dio katolickog i
pravoslavnog bosnjackog zivlja vidjevsi kako narod prima islam i time bukvalno
spasavaju svoje zivote i svoju djevsku bastinu povode se za njihovim primjerom.
Svjesno prihvataju vjeru dosljaka iz Azije, tako da se jos u drugom pa i trecem
koljenu Bosnjaci zovu: Ahmed Mihajlovic, Mahmud Hrvat, Fadil Bogojevic, ili Omer
- sin Nikolin, Jahja - sin Ratkov, Safet - sin Sjepanov (sve natipisi na
steccima).
Ipak sama islamizacija Bosne trajala je u praksi veoma dugo ako se gleda
geografski. Ako je ona pocela prvim upadom Turaka u Bosnu 1388, a zadnji grad
koji je osvojen u Bosni je V. Kladusa 1630. znaci da je islamizacija trajala
najmanje dva i po stoljeca. Koliko je to bilo stvarno stanje da se zakljuciti i
po porijeklu rijeci "poturica": sto znaci da je ta osoba pola turske vjere, a
pola svoje. I zaista, cak i u XIX stoljecu mogle su se naci katolicke i
pravoslavne obitelji koje su zvanicno ispovijedale islam, ali su kod kuce
zadrazali svoju obiteljsku religioznu tradiciju koja je nasla svoj puni izraz u
obicaju "sisanog kumstva": islam im nije dopustao krsenje djece, ali su ga oni
preinacili u tradiciju koju su cak i stvarni muslimani prihvatili do danasnjeg
dana.
2. Bosanski sandzak i spahijski sistem
Cim je Bosna dosla u sastav Osmanske imperije, sultan Mehmed II Fatih (inace
veliki reformator Carevine) odmah je organizirao tursku vlast. Bivsa kraljevina
postala je sandzak (turski: zastava) sa centrom u Saraj-ovasi (Sarajevo). Za
prvog sandzakbega postavio je fermanom (naredbom) islamiziranog Bosnjaka
Mehemdbega Minetovica (1463/66.) jer je znao da niko nece bolje znati da
upravlja Bosnom nego covjek koji je i sam iznikao iz te zemlje i zna cud svojih
zemljaka. Kasnije ce to postati praksa da namjesnici u Bosni budu njeni sinovi.
I prije nego sto je Hercegovina definitivno dosla pod Osmanlije osnovan je 1462.
hercegovacki sandzak sa sredistem u Foci, a njen prvi sandzakbeg bio je
Hamzabeg. Treci sandzak tog perioda bio je Zvornicki.
Bosna kao pogranicna provincija Imperije i kao najzapadnija pokrajina koja je
kao rog isturena prema krscanskom Zapadu zbog takvog geopolitickog polozaja
dobila je veliku vaznostu za Carigrad jer ona je bila otskocna daska za daljnje
napredovanje u Evropu. Zato je sultan dojucerasnjim velikasima, sada spahijama
(sipahi - konjanicka garda) dodjeljivao imanja onih plemica koji su posjeceni
pri osvajanju Bosne. Imanje koje je godisnje spahijama donosilo prihod do 20.000
akci (srebrenjaka) zvao se timar (cuvanje), vlasnik se zvao aga (gospodin) i u
rat je morao povesti po jednog opremljenog konjanika na svakih 3.000 akci
(srebrenjak 1,07 gr) svog prihoda, znaci sest ratnika. Vece spahije zvale su se
begovi (gospodar) prihodi njihovih posjeda koji su se zvali zijameti (imanje)
iznosili su od 20.000-100.000 akci takodjer su morali ici u rat sa pratnjom koja
je proporcionalno odgovrala njihovim prihodima, znaci ako je je imao godisnji
prihod od 60.000 morao je povesti 20 naoruzanih ratnika.
Veliki broj bosanski spahija dobio je kao timar ili zijamet zapravo svoju staru
bastinu, pa su time bosnjacke obitelji sacuvale zemlju u svom posjedu. Bosanskom
kanunamom (zakonikom) iz 1516. sultana Selima I uredjeno je da bosanske spahije
imaju iskljucivo pravo nasljedjivanja svojih imanja i da samo domaci stanovnik
Bosne moze postati spahija. Time je uspostavljen odzakluktimar - obiteljsko
nasljedno feudalno imanje koje je postalo okosnica privrednog zivota u Bosni.
Iskljucujuci mogucnost da stranci imaju posjede u Bosni, spahijski sistem u
bosanskom sandzaku postao je najkohezionija snaga bosnjackih feudalaca i najjaci
u cijelom Osmanskom imperiju. Domace spahije su jacale i postajale osnovni
cinilac u politickom zivotu Bosne, cesto jaci i od uleme (vjerski sloj) i od
gradskog sloja stavnovnistva. Sandzak se dijelio a nahije (okruge). Interesantno
je da su Osmanlije zadrzale administrativne granice bivsih bosanskih zupa, dakle
svaka je nahija imala skoro identicnu povrsinu kao nekadasnja zupa, a cak su im
i imena ostala ista. Nahiju je cinila carsija (grad) ili nekoliko kasaba (sela)
koja su imala vise od 200 kuca. Nekoliko nahija u pravnom pogledu sacinjavlao je
jedan kadiluk (teritorij pod jurisdikcijom jednog kadije - sturcnjaka za
serijatsko pravo). Kasnije u XVII stoljecu, kadiluci imaju istu povrsinu kao i
kapetanije (rejon pod vojnom komandom kapetana). Na celu nahije bio je muteselim
(ili muselim) kojeg bi birali stanovnici nahije na dvije godine. Kasnije su sve
te funkcije postale nasljedne.
3. Janjicarska organizacija
Rijec janjicari dolazi od turskog pojma: jeni ceri - mlada vojska. Janjicarska
organizacija omogucavala je svim islamiziranim Bosnjacima da putem devsirme
(regutacije) salju svoje sinove u sultanov dvorski podmaldak (azami oglan).
Mnogi to poistovjecuju sa onim sto se zove "danak u krvi". Medjutim, danak u
krvi je prisilna regrutacija od nemuslimanskog zivlja da bi se prikupilo sto
vise regruta (posebno u slucaju rata), a devsirma je redovna, mirnodopska
regrutacija i za druge profesije i za vojsku. Znacajan broj Bosnjaka sve tri
konfesije, putem devsirme i danka u krvi odgojen je u Istambulu, postao je
ugledan sloj u Imperiji: kadije, muderisi (profesori), vaizi (tumaci Kur'ana),
pase (upravnici pasaluka), veziri (ministri) i veliki veziri (ministri Velike
porte, drugim rijecima predsjednici vlade).
4. Bosanski pasaluk
Zahvajujuci upravo janjicarima Bosnjacima, koji su osvajali okolna podrucja,
bosanski sanzak se sirio, materijalno bogatstvo putem ratne pljacke se
umnozavalo, a to je bio preduslov da se bosanski sandzak preraste u vecu
administrativnu jednicu Imeperije pasaluk. Centar Sandzaka do 1550. bilo je
Sarajevo, ali zbog nemira u njemu sljedece godine to postaje Travnik. Ipak, zbog
lakseg napredovanja prema Zapadu i jace kontrole cijelog serhata (krajine,
granice) sultan Sulejman I Kanuni (Zakonodavac) 1553. odlucuje da centar
sandzaka premjesti jos dalje na zapad u Banjaluku. 1580. sva tri dotadasnja
sandzaka (bosanski, hercegovacki i zvornicki) ujedinju je u novu upravnu jednicu
Bosanski pasaluk. Na celu pasaluka bio je beglerbeg, odnosno pasa, a od pocetka
XVII stoljeca bosanki pasa je po funkciji imao titulu vezira, znaci zbog
vaznosti Bosne automatski je postajao ministar sa direktnom odgovornoscu samo
sultanu u Istanbulu. Prvi pasa Bosne bio je Ferhatpasa Sokolovic (mladji amidzic
Mehmedpase Sokolovica) 1580/88. Uskoro poslije velikih osvajanja u sastav
Bosanskog pasaluka ulaze jos i: Kliski, Licki, Pozeski, Pakracki i Bihacki
sandzak. Granice Bosanskog pasaluka su na sjeveru: rijeka Drava, na zapadu Lika
i Turopolje, na jugu Jadransko more, a na istoku rijeke Drina i Ibar. Poslije
beckog rata 1683/99. i mirom u Sremskim Karlovcima 1699. granice Bosanskog
pasaluka su svedene na: Unu, Savu, Drinu (od tada BiH ima danasnji oblik), ali
je i dalje novopazarski kraj bio u sastavu pasaluka. Pozarevackim mirom iz 1718.
potvrdjene su granice Pasaluka, a isto tako i mirovnim ugovorima u Beogradu
1739. i 1791. u Svistovu. Ove cinjenice govore u prilog kontinuitetu autohtone
bosanske teritorije koju su kasniji povijesnicari i historicari uporno poricali.

Administrativnu podjelu Bosanskog pasaluka cinilo je osam sandzaka: Bosanski
sandzak (osnovan 1463.), cinili su kadiluci: Banjaluka, Kamengrad, Derventa,
Sarajevo, Rogatica, Stari Vlah (Novi Pazar) i Kosovska Mitrovica. Hercegovacki
sandzak (osnovan 1469.) cinili su kadiluci: Mostar, Cernica, Nevesinje,
Pljevlja, Imotski, Cajnice, Gabela, Konjic, Duvno, Ljubuski i Stolac. Zvornicki
sandzak (osnovan 1483.) cinili su kadiluci: Zvornik, Srebrenica, Brvenik, Sabac,
Knezina, Tuzla, Gracanica, Bijeljina, Krupanj i Loznica. Kliski sandzak (osnovan
1537.) cinili su kadiluci: Klis, Livno, Prusac, Jezero (kod Jajca), Novosel i
Neretva. Pozeski sandzak (osnovan 1538.) cinili su kadiluci: (Slavonska) Pozega,
(B.) Brod, DJakovo, Podgorac, Orahovica, Osijek i Virovitica. Pakracki sandzak
(osnovan 1557.) cinili su kadiluci: Pakrac, Velika i Cernik. Licki sandzak
(osnovan 1557.) cinili su kadiluci: Krka i Kotari. Bihacki snadzak (osnovan
1593.) cinili su kadiluci: Bihac i Kamengrad.
U sirenju i jacanju pasaluka znacajno mjesto imali su gradovi kao centri
zanatstva, trgovine, obrazovanja i duhovnog zivota svih Bosnjaka. Veliku ulogu u
razvitku gradova imala je institucija vakufa (zaduzbina) nekog vezira, pase ili
nekog spahije. Mnogi sadzakbezi, ali i ostali pogotovo bogtiji begovi su svojim
vakufnamama (dokumentima o ustanovljavanju vakufa) gradili dzamije, sahat kule,
cuprije (mostove), mektebe (nize vjerske skole), medrese (vise vjerske skole),
cesme, tekije (zajednicka obitavalista za dervise (islamske isposnike), imarete
(javne kuhinje), musafirhane (gostionice za putnike), hamame (javna kupatila),
hanove (prenocista, hotele), karavansaraje (odmorista na vaznijim putevima,
motele), mesceme (sudove), hastahane (bolnice), mezaristane (groblja), bezistane
(natrkiveno trgovise, zanatski cantar), daire (nekoliko magaza oko cetvorokutnog
dvorista) i ducane (prodavnice). Vrlo je sarena slika tadasnje bosanske carsije.
Znatan dio gradskog stanovnistva cinila je pocev od XVIII stoljeca dundjerija
(radnici): hamami (nosaci), hizmecari (sluge), irgati (nadnicari). Po esnafima
(zanatskim udruzenjima) bile su organizirane sve gradske zanatlije. U njima su
bili ravnopravne sve cetiri vjere (islamska, katolicka, pravoslavna i
judaisticka), morali su po zakonima esnafa da suradjuju. Tako su poznati esnafi
u kojima su bili udruzeni: ascije (kuhari): burekdzije, cevabdzije, salebdzije,
halvadzije. Zbog ceste gradnje na cijeni su bili: demirlije (kovaci), nedjari
(zidari), tenecedzije (limari), kapidzije (komornici), timurdzije (trgovci
zeljezom) i tutundzije (trgovci duhanom). Osim njih, u zanatskim mahalama
(cetvrtima) radili su: firaldzije (obucari), kazazi (gajtanari), saraci
(sedlari), abadzije (suknari), bardaklije (loncari), kujundzije (rezbari u bakru
i plemenitim metalima), tabakdzije (kozari), tahmiscije (przioci i tucaci kafe),
ekmecije (pekari), tufekdzije (puskari), berberi (frizeri) koji su ujedno bili i
sunetlije (obrezivaci djecaka). Poseban ugled su imali: catibi (javni pisari),
bazerdzani (trgovci), curcije (krznari), dzevahirdzije (draguljari), hecimi
(ljekari), dzevahi (kirurzi), mutapcije (majstori za obradu kostrijeti), tahcije
(klesari basluka - nadgrobnih spomenika) i dzamdzije (staklari). U gradove su
cesto dolazili: dzelebdzije (trgovci stokom); dzambasi (trgovci konjima), felahi
(zemljoradnici), sejahini (glumci) sa pehlivanima (akrobatama) i zejdzije
(astrolozi).
Kao sto se vidi glavninu gradskog stanovnistva cinili su zanatlije i trgovci
koji nisu imali obaveza prema spahijama, osim sto su u slucaju rata opremali
oruzjem i hranom odredjeni broj vojnika. Istaknuto mjesto su imali predstavnici
duhovne inteligencije: vaizi (vjerski propovjednici), hatibi (vjeroucitelji),
imami (vjerske starjesine u gradu), mujezini (vijernici koji pozivaju sa munare
na namaz molitvu), muderisi (vjerski profesori), serijatske kadije (vjerske
sudije) i muftije (najvisi vjerski strucnjaci za serijatsko pravo) koji imaju
pravo da izdaju fetve (tumacenja o odradjenim vjerskim i moralnim pitanjima). Od
administrativnog sloja postojali su: subase (nadzornici gradova), cehaje
(zastupnici funkcionera), haznadari (riznicari), haraclije (poreznici), ajani
(uglednici), alajbezi (starjesine spahija u nahijama), defterdari (sefovi
finansija), dragomani (diplomatski prevodioci), elcije (poslanici u diplomatskim
misijama). Vojni sloj cinili su: azapi (vojnici), akindzije (konjanici), beslije
(granicari), dizdari (komandanti tvrdjave), emini (nadzornici), odobase
(komandiri), serdari (visi oficiri), zaptije (policajci), jasakdzije (strazari),
kajmakani (zamjenici pojedinih namjesnika), causi (janjicarski podoficiri),
martolozi (pravoslavni placenici u osmanskoj vojsci).
5. Raja, ciflucenje i bune
Ipak po gore navedenim zanimanjima ne bi se smjela niposto stvoriti slika Bosne
kao zanatsko-trgovacke zemlje. Jer osnovnu privrednu snagu Bosne cinilo je selo.
U svim istorijama Svijeta, sve do pojave kapitalisticke proizvodnje selo je
hranilo grad, pa tako i u Osmanskoj imperiji, odnosno u Bosanskom Pasaluku.
Najveci procenat bosanskog stanovnistva zivio je zapravo na selima, odnosno na
spahijskim imanjima. To stanovnistvo, ranije nazivano kmetovi (seljaci) u
periodu osmanske vladavine zvalo se raja (podanici). Raju u Pasaluku cinile su
sve tri naroda Bosnjaci (od sve tri vjere) i migracijama pridosli Hrvati i Srbi.
Raja se bavila uglavnom zemljoradnjom i svi su bili obavezni da veliki dio
svojih prihoda sa zemlje daju spahijama. Koliko je bio razradjen sistem tih
dazbina najbolje govori njihova brojnost:
Salarija (usur) bilo je naturalno davanje spahiji 1/10 u zitu, povrcu, vocu i
mlijecnim preradjevinama, ispendze je bio novcani porez na zemlju za sitne
slobodne seljake, harac je bio carski porez po svakoj glavi u domacinstvu (a
domacinstvo je znalo imati cesto preko deset clanova), kuluk je bio besplatan
rad za spahiju tri dana u godini, ali je u praksi bio mnogo cesci, mudzered je
bio porez koji su placali neozenjeni muskarci, filurija je bio namet u stoci
(1/10 godisnjeg prirasta) koji su davali vlasi stocari, tekalif je bio drazavni
porez u slucaju rata, avariz je bio vanredni drzavni porez u slucaju rata, resmi
cift je bio porez koji je placao vlasnik citluka, taksit je ratni porez vlasnika
citluka, imdadi hazarija je bilo vezirski porez u miru, imdadi seferija je bio
vezirski porez u slucaju rata i vergija je uvedena 1839. i zamijenila je
vanredne poreze: avariz i taksit.
Svi spahijski nameti koje je raja placala bili su preveliki da bi ga bosanski
narod mogao na vrijeme platiti feudalcu. Nerodne godine, cesti ratovi (u cetiri
stoljeca bilo je cetrnaest ratova u kojima su Bosnjaci sudjelovali), velike
epidemije bolesti, a narocito kuge: 1507, 1533, 1536, 1546/49, 1555/59, 1574,
1588, 1613/18, 1653/58, 1674/76, 1730/32, odlasci u ratove radno sposobnih
muskaraca - sve je to uzrokovalo pad zemljoradnicke i stocarske proizvodnje.
Raja u pocetku slobodna, kasnije poluslobodna uskoro vremenom zbog neisplacenih
obaveza, cestih dugovanja i nemogucnosti da namiri dug spahijama postepeno pada
u sve gori polozaj. Kao naknadu za neplacene namete spahije su raji oduzimale
zemlju, kucu, stoku, ali raja je morala i dalje da ostane na spahilucima i da
besplatno radi. Postajali su bukvalno bez ikakvih ljudskih prava i sloboda,
skoro kao robovi. To postepeno siromasenje slobodnih seljaka i prelazak
vlasnistva zemlju u ruke spahija zove se ciflucenje (cifluk je imanje koje se
moze uzorati volovskom zapregom za dva dana). Ali proces ciflucenja ipak nije
zahvatio islamizirane Bosnjake na selima. Cesto sudjelovanje Bosnjaka u vojnim
pohodima Osmanlija davalo im je tu privilegiju da ne moraju ciniti nista niti
davati osim ispendze, mudzerida i imdadi hazarije. Time se kod velikog dijela
Bosnjaka vremenom ucvrscivala svijest o njihovom posebnom, povlastenom polozaju
u pasaluku u odnosu na druga dva naroda, sa velikom razlikom sto su morali
ratovati za Imperiju, a Hrvati i Srbi nisu morali ratovati za nju. Cesto
sudjelovanje u ratovima, izdrazavanje ogromne vezirske rezidencije i lokalne
uprave pocelo je izazivati otpor nizeg sloja Bosnjaka: slobodnih seljaka, a
narocito raje. Posto mnoge predstavke Porti nisu urodile plodom prva otvorena
buna izbila je 1636. u Sarajevu, a druga 1682. u istom gradu. Najveca bosnjacka
buna, zapravo rat, buknuo je 1747. i trajao sve do 1758, a zahvatio je:
Sarajevo, Mostar, Livno, Duvno, Glamoc, Tuzlu, Tesanj, Teslic, Bihac i Brcko.
Poslije niza strahovitih borbi sirom cijele Bosne koje su iz temelja potresale
spahijski sistem, Bosnjake je pobijedio vezir Mehemdpasa Kukavica, javivsi
sultanu da je "Bosna ponovo osvojena". Kasnije bune iz 1771. u Sarajevu, Zenici
i Vlasenci, kao i ona iz 1773. u Visokom i Zepcu pokazale su da Bosnjaci sve
teze podnose jaram osmanske vlasti.
6. Kapetanije u Pasaluku
Kapetanije su bile vojno-administrativne jedinice ciji je zadatak bio da cuvaju
puteve od hajduka (hajduci nisu bili samo neislamski zivalj, nego i pobunjeni
Bosnjaci) i granice od vanjskog neprijatelja. Sve sluzbe u kapetaniji bile su
nasljedne, pocev od kapetana, upravnika kapetanije do obicnog azapa (vojnika). U
svakoj kapetaniji postojao je barem po jedan utvrdjeni grad sa garnizonom koji
je u slucaju rata bio duzan da posaje na front odredjeni broj vojnika. Zbog
istaknutog polozaja Pasaluka prema zapadu i prema krscanskom svijetu ustanova
kapetanije je jedino postojala u Bosni i nigdje vise u cijeloj Imperiji.
Kapetanije u Bosni su postojale od sredine XVI stoljeca do 1839. kada su
ukinute. Na podrucju Bosanskog pasaluka postojale su sljedece kapetanije
(datiranje godine njihovog nastanka nije pouzdano, a sama godina oznacava prvi
siguran termin od kada je kapetanija sigurno egzistirala) :
Serhat Pasaluka (Bosanska Krajina): (B.) Gradiska prije 1558, Jasenovacka
(Jasenovac) prije 1624, Dubicka (B. Dubica) prije 1687, Bihacka 1592,
Kostajnicka (B. Kostajnica) 1556, Novska (B. Novi) 1624, Gvozdanska (Dvor na
Uni) 1578, Ostrozacka prije 1641, Kozaracka (Kozarac kod Prijedora) poslije
1518, Pridorska (Prijedor) oko 1757, Kamengradska (Kamengrad kod S. Mosta)
poslije 1519, Dzisri-Sanska (S. Most, tur. dzisri most) prije 1790, Kobaska(B.
Kobas) oko 1723, Brodska (B. Brod) oko 1700.
Bosanske kapetanije: Banjalucka oko 1660, Jajacka prije 1693, Kljucka prije
1694, Petrovacka (B. Petrovac) prije 1764, Glamocka oko 1624, Kupreska oko 1757,
Duvanjska 1711, Tuzlanska oko 1717, Tesanjska poslije 1512, Dobojska poslije
1503, Vranducka 1715, Maglajska 1753, Gradacacka prije 1702, Zvornicka prije
1660, Novopazarska (Novi Pazar - danasnji Sandzak) prije 1726.
Sandzak Hercegovina: Mostarska oko 1700, Pociteljska prije 1713, Ljubuska prije
1705, Hlivanjska (Livno) prije 1626, Imotska poslije 1519, Gabeoska (Gabela)
poslije 1529, Trebinjska prije 1664, Klobucka oko 1699, Hutovska prije 1796,
Roska oko 1710, Onogostska (Niksic u C. Gori) prije 1702, Kljucka (bivsi stolni
grad hercega Stjepana Vukcica-Kosace) prije 1740, Kolasinska (u C. Gori) prije
1761, Dzisri-Tarska poslije 1753. (cuvali rijeku Taru u C. Gori), Novska (Herceg
Novi) oko 1604.
Licki sandzak: Kninska poslije 1522, Skradinska poslije 1522, Nadinska poslije
1538, Zemunicka 1570, Islamska (danasnja naselja Islam Grcki i Islam Latinski
kod Zadra) 1570, Obrovacka poslije 1527, Udbinska (ili Licka) poslije 1527,
Ostrovicka (Kulen Vakuf) prije 1699, Kliska poslije 1537, Kamenska (kod Splita)
poslije 1537.
Pozeski sandzak: Osijecka i Viroviticka kapetanija od 1580. U nekim slucajevima
kapetanije su se teritorijalno poklapale sa nahijama, dok su kadiluci vremenom
poceli da obuhvataju po nekoliko kapetanija. Kako se vidi iz gore navedenih
podataka neki gradovi nisu imali kapetaniju. U takvim gradovima komandanti su
bili dizdari (upravnici gradske straze). U te gradove spadaju: Sarajevo,
Visegrad, Prusac, Srebrenica, Hodidjed, Samobor, a kasnije i Travnik.
Kapetanije kao stalna, placena vojska bile su uredjene po dzematima (skupovima).
U njima su bili: farisi (konjanici), mustafizi (cuvari grada van gradskih
zidina), posbani (nocni cuvari) dzebedzija (cuvari magacina municije), djonulije
(dobrovoljci) i spomenuti martolozi.
U nadleznost kapetanije spadalo je: izdavanje putnih isprava, pracenje karavana
i njegovo obezbjedjenje, sprovodjenje zatvorenika iz manjih mjesta u gradske
tamnice, cuvanje skela na rijekama, nadzor nad mostovima, kontrola granicnih
prelaza, carina, nadgledanje zijameta i sakupljanje svih carskih i vezirskih
prihoda. Mnogobrojni su ratovi u kojima su ucestvovali Bosnjaci, bez obzira bili
oni spahije, raja ili vojni sloj stanovnistva. Sirom Evrope, Azije i Afrike oni
su ratovali u sljedecim ratovima:
1529/33. - I austro-turski rat i prva opsada Beca,
1541/45. - madjarski rat poslije kojeg Bosnjaci preko 150 godina naseljevaju
Budimski pasaluk,
1551/62. - madjarsko-slavonski ratovi,
1593/1606. - II austro-turski rat, zavrsen potpisivanjem zitvanskog mira,
1645/69. - kandijski (tur: Kreta, grcki otok) rat, varsavski mir (niko ga ne
provodi),
1683/99. - III austro-turski rat, druga opsada Beca, karlovacki mir,
1711/18. - I rusko-turski rat, pozarevacki mir,
1737/39. - IV austro-truski rat, Bosnjaci pod Banjalukom odbranili Pasaluk bez
obecane carske pomoci vojske, beogradski mir,
1768/74. - II rusko-turski rat, kucuk-kujnardzijski mir,
1787/92. - III rusko turski rat, jasijski mir,
1821/28. - grcki rat, jedrenski mir
1839/41. - egipatski rat,
1853/56. - IV rusko-turski rat, krimski mir,
1877/78. - V rusko-turski rat, sanstefanski mir.

Od 1463. kada je Bosna dosla pod Osmanlije pa do 1878. kada je tu vlast
zamijenila austrijska uprava Bosnjaci su bili 415 godina pod tudjom vlascu, i u
tih 415 godina 81 godinu su ratovali u 14 ratova ne za sebe, nego za svog
gospodara. Jasno se vidi da je svaka generacija bila obuhvacena jednim, a neke i
sa dva rata. Drugo zlo je bilo 11 epidemija kuge. Navodim ovo kao kao prilog
borbi bosnjackog vitaliteta: jedan tako mali narod ipak je uspio da opstane i
pored svih tih nedaca.
7. Istaknuti Bosnjaci u Imperiji
Mnogo je Bosnjaka sve tri konfesije koji su postali vodece licnosti u Osmanskoj
Imperiji. Osim vec pomenutih velikasa iz XV stoljeca: Ahemedpase Hersekzadea,
Ishakoglu sandzekbega i Isabega Ishakovica-Hranusica, najveci uspon je postigla
loza Sokolovica iz istoimenog sela kod Rudog.
Sokolovici su pravoslavno krilo Bosnjaka. Putem danka u krvi odvedeni su u
Istanbul. Prvi medju njima je uspio doseci vezirsku cast, kao 2. vezir Deli
Husrevpasa Divana. Zbog spletki na dvoru nije uspio postati veliki vezir, ali to
je poslo za rukom njegovom unuku Husrevpasi. Rodjeni brat Deli Husrevpase Divane
bio je Lala Kara-Mustafa koji je bio prvo sandzakbeg Bosne, a onda zamjenik
velikog vezira, a sam nadimak lala znaci da je bio ucitelj
prijestolonasljednika, dakle princa, sina sultanovog, u ovom slucaju bio je
ucitelj Selima, sina Sulejmana I Kanunija, a ozenio je sultanovu sestru Sahi
Huban. Njegov sin Kara Osmanhan bio je sandzakbeg Bosne.
Druga obitelj Sokolovica dala je dva brata, prvi je Mustajbeg sandzakbeg Bosne,
kasnije i pasa Budimskog sandzaka, a drugi je Lala Mehmedpasa, takodjer bosanski
sandzakbeg, a poslije i veliki vezir. Treca linija je dala takodjer dva brata:
Ferhatpasu, zadnjeg sandzakbega i prvog pasu Bosne, graditelj jedne od
najljepsih dzamija u Bosni koja nosi njegovo ime, a njegov mladji brat je bio
Dervis pasa, bio je prvo kapudanpasa (admiral mornarice), pa veliki vezir.
Njihova sestra je mati velikog turskog istoricara Ibrahima Peculije.
Cetvrto krilo Sokolovica je dalo najuticajnijeg politicara u Osmanskoj Imperiji.
To je Mehmedpasa Sokolovic Tavil (Visoki), graditelj prelijepe cuprije preko
Drine. Mehmedpasa je imao jo tri brata i sestru. Kao mladic ucestvuje u mohackoj
bici 1526, sudjeluje u prvoj ospsadi Beca, 1533/35. ratuje u Persiji, a 1541.
osvaja Budim. 1543. postaje kapidzibasa (zapovjednik dvorske straze) sto
pokazuje koliko je povjerenje u njega imao sultan. Tada je oca preveo na islam,
uskoro to cini i sa majkom, dva brata i sestrom koju udaje za sandzakbega Bosne
Sinanbega Bajramagica-Boljanica. 1456. je kapudanpasa, a 1551. rumelijski
beglerbeg (Rumelija je balkanski dio Osmanske Imperije). Tada osvaja Banat,
Temisvar i Eredelj. 1555 je 3. vezir, a 1557. obnavlja Pecku patrijarsiju i svog
brata Makarija stavlja za novog patrijarha (jos ce tri generacije Sokolovica
zaredom dati pecke patrijarhe). 1562. je 2. vezir, a sljedece godine se zeni po
drugi put jer mu je prva zena Esma, kci Sulejmana II Kanunija (Zakonodavca)
umrla. Od prve zene ima tri sina i kcerku. Hasan je pasa Bosne, a kasnije veliki
vezir, Kurd je namjesnik u Hercegovini, a Ibrahim je muteselim vakufa u Beceju.
Druga zena mu je kci sultana Selima II - Ismihan.
Od 1565. je veliki vezir i tada osvaja Siget. Pri tome prikriva smrt Sulejmana
II Kanunija da ne bi doslo do rasula u vojsci. Smiruje janjicarsku pobunu u
Istanbulu i dovodi Selima I na vlast. Cetrnaest godina je neprikosnoveno vodio
unutrasnju i vanjsku politiku Imperije umjesto starog Sulejmana II, nesposobnog
Selima II i mladog Murata III. Govorio je arapski, persijski, turski, latinski i
grci, a bosanski je jezik uveo kao sluzebeni jezik porte, mada su se i ranije
njime sluzili veliki veziri iz Bosne. Ubio ga je dervis (isalmski isposnik)
hamzevijskog reda 1579, a taj atentat je bio rezultat intriga protiv njega. kao
i protiv drugih Sokolovica i njihove prevelike vlasti.
Husein-kapetan Gradascevic poznat je kao prvi politicki revolucionar za
oslobodjenje Bosne od Imperije. Uspio je da se odupre po Bosnu negativnim
sultanovim reformama, ali posto nije imao adekvatan nacionalni i socijalni
program, njegov pokret za autonomiju Bosne nije uspio - tim vise sto su ga
izdali saveznici - bosanski begovi. Od ostalih znamenitih Bosnjaka u Imperiji
treba istaci obitelji: Minetovic, Mihajlovic, Dugalic, Malkoc, Bihorovic,
Bajezidegic, Sikiric, Novoseherljanin, Vuco, Maglajac, Cengic, Atlagic, Firus,
Hrnjica, Dzinic, Rizvanbegovic, Kulenovic i Filipovic. Bosnjaci su dali
Osmanskoj Imperiji dvadeset i cetiri velika vezira, a od 264 pase Bosanskog
Pasaluka, njih sedamdeset i devet pasa (1/3) bili bili Bosnjaci.
8. Civilizacijski napredak
Turska uprava u Bosni nastojala je iz politickih razloga da bude vjerski
tolerantna. Po osvajanju Bosne Mehmed II Fatih izdaje bosanskom franjevackom
biskupu Andjelu Zvizdovicu Ahdnamu (povelja sa snagom zakona) kojom se garantira
sloboda ispovijedanja katolicke vjere u novonastalom pasaluku. Franjevci, koji
su u Bosni od 1291. vremenom su postali veoma omiljeni kod bosnjackog katolickog
puka kao nosioci pismenosti i simbol slobode. Franjevci pisu pretezno na
glagoljici, ali koriste uz nju latinicu i bosancicu. U medjuvremenu franjevci
Bosne: Ivan Ancic, Stjepan Matijevic, Pavao Posilovic, Stjepan Margitic, Pavao
Bandulovic, Lovro Sitovic, Marjan Lekusic, Nikola Lasvanin i Vice Vicic osim na
latinskom pisu i na bosanskom jeziku. Prvi gramaticar na Balkanu Bartol Kasic
1640. navodi da svoju gramtiku pise na bosanskom jeziku. Matija Divkovic
pocetkom XVII stoljeca u Bsnu uvodi latinicu. Islamizirani Bosnjaci i dalje su
zadrzali svoj bosanski jezik i svoje pismo - bosancicu. Postepeno, prvo visi
slojevi uvode arapsko pismo, a kasnije se ono prilagodjava potrebama bosanske
fonetike i zovu ga arabica.
Prvi rjecnik bosanskog jezika napisao je Muhamed Hevaija Uskufi 1631, dakle 187
godina prije prvog srpskog rjecnika. Taj prvi rjecnik "Potur Sahidija" pisan je
doduse na arabici. Jedan od cetiri sacuvana primjerka nalazi se u
Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali, u Svedskoj. Drugi rjecnik bosanskog jezika
nastao je 1748, treci 1762, cetvrti 1798, peti 1828. iste godine kada se pojavio
rjecnik Vuka Stefanovica Karadzica, sesti 1836, sedmi 1868 - autor je Otto Blau,
stampa ga u Lajpcigu, sedmi je 1884. sastavio DJordje Popovic, osmi 1912. Ahmed
Kulender.
Jos od doba Kraljevine Bosne svi franjevacki samostani imali su knjiznice:
Fojnica, Kresevo, Kraljeva Sutiska, a 1537. osnovana je prva bosnjacka knjiznica
u sklopu Gazi Husrevbegove medrese. 1631. ostvorena je prva knjiznica u
Banjaluci, a 1706. u Travniku. 1537. osnovana je Gazi Husrevbegova medresa,
najstarija visokoskolska ustanova na Balkanu. U Bosni se tada javlja alhamijado
knjizevnost (alhamijado - napisano nearapskim jezikom).
Znacajni i brojni bosnjacki pisci na orijentalnim jezicima i alhamijadu su:
Mahmudpasa Andjelovic Adni, Nerkesi, Nihadi, Hadzi Dervis Mostarac, Ahmed
Semsudin Sarajlija, Resid, Hadzi Jusuf Livnjak, Talib, Hadzi Dervis Zurgic,
Abdulkerim, Mevlana Ajas, Saudi, Ali Dedo, Dervispasa Bajezidegic, Hasan
Kaimija, Ejubi Mustafa Mostarac, Hasan Kjafi Pruscak, Sejh Jujo, Alamek, Mahmudi
Bedrudin, Mehmed El Bosnevi, Fevzi Mostarac, Ridvan Hrvat, Saban Nevesinjac,
Medzazi, Lamekani, Abudlah Gaibija Livnjak, Mehmed Mejli, Resid, Alaudin Sabit
Uzicanin, Fevzija Blagajac, Vehbi Bosnevi, Habiba Stocevic prva poznata
bosnjacka pjesnikinja, Ibrahim Kazaz Bosnjak, Seid Abdulvehab, Ilhamija, Umihana
Cuvidina, Mustafa Firaki, Fejzo Softa, Mula Mustafa Baseskija (Ljetopisi u 28
kniga), Abdurahman Siri, Fadilpasa Serifovic, Muvekit (prvi Bosnjak koji je
napisao istoriju Bosne), Arif Hikmet Rizvanbegovic, Habiba Socevic, Mehmed Enver
Kadic itd.
Preko dvjesto pisaca dala je Bosna u turskom periodu, a oni su pisali na
bosanskom, arapskom, turskom i persijskom jeziku. Od tog doba u bosanski jezik
ulazi niz orijentalizama koje nisu svojstveni kao knjizevni izraz ni hrvatskom
ni srpskom jeziku. Po gubitku budimskog sandzaka Bosnjaci se vracaju u Bosnu i
donose izvjestan fond madjarske leksike, a ratovanjem na zapadu usvajaju i
germanizme.
U Bosnu su Turci donijeli poseban pozorisni lik po kojem se i zove cijelo
pozoriste - Karadjoz (turski: crnooki). On je glavni lik teatra sjena. To je
pozoriste kombinacija lutkarskog glumista i sjena i bilo je veoma omiljeno sirom
Bosne - posto su njegovu osnovu cinili socijalni humor i satira.
Usljed cestih ratova i pomora zbog epidemija znatno se mijenja demografska slika
Bosne. Neki krajevi Pasaluka bukvalno ostaju pusti. Zbog toga turska uprava iz
Srbije dovodi srpski narod i naseljava ga na podrucju Like, Krbave, Bosanske
Krajine i Kninske krajine. Najvecim dijelom to su martolozi, placeni cluvari
Imperije, cuvari kraja drzave - krajisnici i vlasi - stocari.
Sultan Abdul Medzid I pokusao je Imperiju izvuci iz socijalne i politicke
zaostalosti. 1839. donosi Hatiserif do Dzulhane (hatiserif - sultanov ukaz)
kojim potvrdjuje svim svojim podanicima bez obzira na vjeru i narodnost: pravo
na zivot, vlasnistvo i cast, a feudalne vojne formacije (ranije spomenute
kapetanije) zamjenjuje redovno regrutiranom vojskom. Na ogroman otpor su naisle
reforme tako da je sultan morao da posalje u Bosnu musira (marsala) Omerpasu
Latasa koji je u dvogodisnjoj kaznenoj ekspediciji krvavo ugusio sve nemire.
Hatihamajunom (poveljom) iz 1856. isti sultan nastoji jos vise da modernizira
tursko drustvo: priznaje se vjerska, gradjanska i politicka ravnopravnost svih
ljudi Imperije. Taj period bosanske istorije zove se tanzimat (reforma). Ishod
svega toga je da 1856. Bosna biva preuredjena u vilajet (pokrajinu) sa valijom
(guvernerom) na celu. Zidovi (sefardsko krilo - spanski Zidovi) dosli su u Bosnu
1557. i nastanili su se u gradovima. Bavili su se svojim karakteristicnim
profesijama: zlatarstvom, urarstvom, staklarstvom i farmaceutikom. Najveci
njihov kulturni spomenik tog vremena je Sarajevska Hagada (legenda), zbornik
hebrejskih prica, psalama i molitvi, a nastala je u XV stoljecu. Bosna je jedina
zemlja u kojoj nisu Zidovi zivjeli po getima.
U Bosni je osim hidzretskog racunanja vremena 1582. godine uveden i
gregorijanski kalendar, umjesto starog julijanskog kalendara. Ipak, tek u XIX
stoljecu dolazi do liberalizacije odnosa u kulturi, prosvjeti i vjerskim
pitanjima. Najvazniji srpski tribun Bosne je Vaso Pelagic cije prosvjetiteljstvo
izmedju ostalog ima za cilj i oslobodjenje pravoslavaca Bosne od turske vlasti i
njihovo promoviranje u srpsku naciju.
Ivan Frano Jukic Banjalucanin stampa prve novine u Bosni "Bosanski prijatelj"
1850. na latinici, a za njim slijedi "Bosanski vijesnik" 1866. 1851. Jukic
stampa prvu istoriju Bosne "Zemljopis i poviesnica Bosne". Od tada se pocinje
sistematski razvijati ideja bosnjastva cija je teza da su Bosnjaci trojedan
narod u Bosni koji pripadaju islamskoj, katolickoj i pravoslavnoj konfesiji.
Uspostavljanjem vilajeta u Bosni, vilajetska Vlada pocinje stampati "Bosnu",
list na tri pisma: arabicom, turski i cirilicom. Uporedo u Sarajevu izazi
"Dzulseni Saraj" ("Sarajevski cvjetnik"), a u Mostaru "Neretva". Bosna 1867.
dobiva "vilajetski Ustav". Ali takva liberalizacija nije donijela nikakve
socijalne napretke, sto dovodi 1875. do ustanka koji je iscenirao Zapad - a
kulminirat ce tri godine kasnije okupacijom BiH od strane Austrougarske
Imperije.
IV - BiH u AUSTROUGARSKOJ IMPERIJI
1. Okupacija Bosne i otpor
U Bosni se vec u proljece 1878. naslucivalo da bi moglo doci do austrougarske
okupacije. Zato je 5. 6. 1878. u Sarajevu formiran Narodni odbor za otpor
okupaciji. Narodni odbor je iznudio ostavku Velipase, vojnog komandanta Bosne,
cime je Turskoj i Evropi otvoreno stavljeno do znanja da ce, protivno naredjenju
iz Istanbula, Bosnjaci pruziti oruzani otpor KuK vojsci. 27. 7. Narodni odbor je
protjerao zadnjeg bosanskog valiju Mahzarpasu i sve ostale visoke cinovnike
turske administracije.
Dan kasnije, 28.7. 1878. ausrtorugarska vojska ulazi u Bosnu i okupira je
cijelu, kao i novopazarski sandzak, a sve to na osnovu odluke Berlinskog
kongresa na kojem niko nije zastupao interese bosanskog stanovnistva. Veoma je
vazno napomenuti da ni tada jos nigdje ni u administraciji ni u svakodnevnom
obicnom zivotu to sveukupno stanovnistvo, taj narod u Bosni ne nosi nacionalno
ime, nego samo vjersko ime, dakle nacije jos kao politicki osvjescena populacija
ne postoji, postoje samo: muslimani, katolici i pravoslavci. Sta vise,
nacionalno ime Bosnjak bijase zbog vjerskog ustrojsva Turske Imperije sasvim
potisnuto tako da je narod Bosne postao nacionalno "bezimen". Malobrojni su bili
oni koje je katolicka i pravoslavna crkva uspjela da u Bosni nacionalno da
"osvijesti" u Hrvate i Srbe. Bosnjake nije imao ko da "osvijesti" u tom smislu
jer su bosnjacki intelektualci i sami bili politicki neprosvijeceni. Bosnjaci
(uglavnom muslimani i jedan dio pravoslavaca) su sve do 20. 10. 1878. sirom
Bosne pruzali veoma ogorcen, otpor novom okupatoru u preko sezdeset bitaka.
Najsnazniji otpor je bio u Bosanskoj Krajini, ali za njim nisu mnogo zaostajale
bune i u Hercegovini. (Cijelo vrijeme koristim dva toponima jer je Austrougarska
prva u svojoj administraciji uvela pojam Bosna i Hercegovina). Da bi Bosnjake
jos vise odvojili od Istanbula, od "majke Turske" koja se prema BiH ponijela kao
maceha, austrougarske vlasti uspostavljaju instituciju ulema medzlisa (vrhovna
islamska vjerska uprava u jednoj zemlji) sa reis-ul-ulemom (vrhovni vjerski
islamski poglavar u jednoj drzavi) na celu.
I pored toga, zbog veoma su represivne demografske i ekonomske prilike. Od 1878.
do pocetka I svjetskog rata 1914. godine iz BiH u Tursku se iselilo 150.000
Bosnjaka. Nastale su velike bosnjacke kolonije u zapadnoj Turskoj, u mjestima
Foce, Cesme, i Izmiru. U 1878. godini Bosnjaci cine 38,73 % zivlja BiH, a 1910.
godine ono cini svega 32, 25 % stanovnistva. Ipak svaka represija u iole
liberalnom drustvu spontano dovodi do aktiviranja nacionalnog gena. Na kulturnom
planu to se ogledalo u djelovanju prosvjetnih drustava, jer u tih cetrdeset
godina okupacije BiH postojala su 183 katolicka (sad vec hrvatska), 170
pravoslavnih (zapravo srpskih), a samo 19 bosnjackih (ustvari i dalje samo
muslimanskih) kultuno-prosvjetnih drustava.
Svu politiku toga doba obiljezio je tadasnji guverner BiH - Benjamin Kallay. Da
bi paralizirao i ugusio nacionalno sazrijevanje Bosnjaka, Hrvata i Srba on
ustanovljava nadnacionalnu kategoriju: proglasava dekretom da su svi stanovnici
BiH jedna nacija Bosnjaci, samo sto imaju tri religije: islamsku, katolicku i
pravoslavnu. (Da bi citalac shvatio tu administrativnu zavrzlamu, vidi: GENEZA
BOSNJAKA). Sa druge strane Kallayeva politika je imala i jedan nehoticni,
pozitivan ishod: ukida se ime "zemljaski" jezik (koji zaista nista ne znaci) i
1883. uvodi, stari povijesni naziv: bosanski jezik.
2. Aneksija BiH
Borba Bosnjaka (muslimana) BiH za vjersku i prosvjetnu autonomiju u doba
okupacije prerasta u borbu za autonomiju BiH pod sultanovom vlascu.
Austrougarska sa druge strane ima plan da ujedini u sebi sve juzne Slavene i da
tako ostvari trijalizam (tri drzave u jednoj). U pozadini svega toga je interes
beckog kapitala za ekploatacijom Balkana, otvaranjem novog trzista i sveukupni
germanski "prodor na Istok" kroz projekt realizacije Bagdagske zeljeznice koja
bi povezala Evropu sa Bliskim istokom, a zapravo zbog nafte koja se tek pocela
koristiti u Evoropi sto govori da su austrijski politicari bili veoma
dalekovidi. Ocijenjeno je da je najpovoljniji trenutak za anektiranje
(pripajanje) BiH nastupio u julu 1908. kako bi se u BiH suzbio uticaj
mladotruske revolucije u Turskoj, tim vise jer su nesto kasnije Bosnjaci i Srbi
u zajednickom zahtjevu 7. 9. 1908. Parlamentu Monarhije izrazili volju da BiH
dobije ustav bez promjene drzavnogpravnog polozaja. I 5. 10. 1908. proglasena je
aneksija kako bi se prihvatio bosnjacko-srpski zahtjev Parlamentu. Aneksija je
izazvala buru negodovanja u diplomatiji Evrope jer Monarhija o tome nije
obavijestila druge velesile. Ipak, medjunarodna, "aneksiona kriza" se smirila
jer je Turska 26. 2. 1909. uz materijalnu odstetu (kao da se radi o Turskoj, a
ne o BiH), i povlacenjem garnizona iz Novopazarskog sandzaka verifikovala
aneksiju pred svijetom kao da je aneksija bila sporazum te dvije sile. Time je i
formalno prestao sultanov suverenitet nad BiH, a uspostavljen habsburski.
Sljedece godine, 20. 2. 1900. proglasen je Zemaljski statut - prvi Ustav BiH.
Koliko je pravedno zamisljeno ustrojstvo po tom Ustavu govori podatak da je
prilikom izbora za Sabor BiH jedan glas veleposjednika vrijedio kao 128 glasova
seljaka ili 30 glasova radnika. Medjutim i dalje su Bosnjaci i Srbi nastavljali
zajednicku borbu za kulturno-prosvjetnu autonomiju. Za Srbe je to znacilo
osnivanje crkvenih opstina, ostvarenje autonomnog nacionalnog statuta kako bi
izvojevali specijalan status u Monarhiji (jer su bili najmalobrojniji), pisali
su 4 memoranduma caru Franzu Jozefu (Franji Josipu) kako bi im se priznalo
ucesce u upravi.
Hrvati su (uslovno receno) imali donekle povlasten polozaj u Monarhiji jer su
pripadali istom civilizacijkom krugu (identicno pismo, tradicija zivota, vjera)
i relativno lakse su ostvarivali svoje nacionalne ambicije u novom rezimu.
Bosnjaci, neiskusni krenuli su u neplansku akciju nesvjesni da njima
manipuliraju diplomatske ajkule iz Beca. Logicno je da je Parlament u Bosnjacima
vidio u vodecim muslimanskim krugovima mogucu podrsku svojoj vlasti, jer su isli
na vjerski aspekt zivota posto su muslimani i dalje zivjeli i u Srbiji i u
Makedoniji, a i u Grckoj sto je opet znacilo infliltriranje ideje da se, sada
preko bosanskih muslimana prodre sto dalje na Istok. Ipak Bosnjaci su, reklo bi
se intuitivno, a vjekovno se boreci da ocuvaju svoj narodni gen otpoceli svoju
borbi za vjersku autonomiju jer su spontano reagirali na: pokrstavanje
muslimana, pretvaranjem mezara u parkove i rusenjem dzamija. Nejedinstveni po
pitanju interesa i strategije (a dobrim dijelom i zbog destruktivnog djelovanja
ubacenih austrougraskih spijuna) Bosnjaci se cijepaju na dvije struje: tvrdu,
hadzinsku ("tvrdisi) i mekanu begovsku ("mehkisi"), stvara se rivalstvo izmedju
mostarskih i sarajevskih lidera. Naravno, Bec favorizira one koji su manje
radikalni, pomaze "mehkise" i time otupljuje ostricu borbe. Na kraju te borbe
najveci domet bosnjacke tadasnje politike biva u promoviranju Statuta za
autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova koje je car
sankcionirao 15. 4. 1909.
Inace, u tom periodu u BiH djeluje 12 partija: 3 bosnjacke, 4 srpske, 2 hrvatske
i 3 radnicke). Prva bosnjacka politicka partija: Muslimanska narodna
organizacija (MNO) osnovao je Alibeg Firdus 3. 12. 1906, a imali su i svoje
glasilo "Musavat" (jedinstvo). Politicku borbu naroda BiH prekinuli su
teroristicki pucnji: 1910. izvrsen je atentat na poglavara Varesanina, a u
Sarajevu je 28. 6. 1914. Gavrilo Princip, u organizaciji srpskog
nacionalistickog tajnog udruzenja "Mlada Bosna" ubio austrougarskog
prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju - sto je
Monarhija jedva docekala kao povod za napad na Srbiju, zapravo za ostvarenje
svoje stoljetne tezenje - revansa Turskoj. Mada se rat na podrucju BiH nije
vodio, njeni narodi su kao drazavljani Austrougarske ucestvovali su u I prvom
svjetskom ratu mimo svoje volje. Bosnjacima je to tesko palo, jer su morali da
se bore pod zastavom svog dojucerasnjeg okupatora, Srbima jer su morali da
ratuju protiv Srbije, dok su Hrvati koliko-toliko osjecali da moraju stati u
borbene redove KuK vojske mada se ni njima nije mililo da ginu za tudju stvar.
3. Civilizacijski napredak
Poslije zvanicnog uvodjenja bosanskog jezika u okupiranu BiH dolazi do stampanja
prve Gramtike bosanskog jezika 1880. godine cije je autor Frane Vuletic. Ta
gramatika je imala nekoliko ponovljenih izdanja sve do 4. 10. 1910. kada je
odlukom Zemaljske vlade ukinut termin - bosanski jezik. Time su vlasti nastojale
da umire naglo ojacani srpski i hrvatski nacionalizam.
Medjutim u to doba izlaze i prve antologije bosnjacke knjizevnosti: 1886.
"Narodne pjesme" (sakupio ih je Dr. Friedrich Krauss), 1888. "Narodne pjesme"
(Kosta Herman), sljedece godine izlazi to izdanje na cirilici, a 1902. "Narodne
pjesme" (Muhamed Dzelaludin Kurt). Prvi sakupljac narodnih prica i pjesama kod
Jevreja u BiH je David Kahmi. Od 1890. pocinje sukob izmedju Hrvata i Srba za
prodobijanje BiH i Bosnjaka na svoju stranu. Jasno im je da bi bez Bosnjaka ne
mogu da propagiraju svoje interese jer su i jedan i drugi narod bili malobrojni
za samostalnu akciju.
U pocetku u tome prednjace Hrvati. Po idejnoj floskuli "oca Hrvata" Ante
Starcevica da su "muslimani cvijet hrvatskog naroda", tada vodeci romanticarski
pisci Josip Eugen Tomic, Eugen Kumicic i Milan Ogrizovic kroz svoja djela
nastoje opravdati tezu da su Bosnjaci - islamizirani Hrvati. U krajnost odlazi
tadasnji nadbiskup Bosanske Biskupije Josip Stadler koji vrsi pokrstavanje
Bosnjaka. Sa srpske strane, jos od vremena Vasilija Brkica do istoricara Jovana
Rajica uporno se tvrdi da su Bosnjaci prisilno "poturceni" Srbi pa tako dolazi
do toga da se prvaci potput Dervisbega Ljubojevica, Alipase Rizvanbegovic i
Mehemdbega Spahica deklarisu kao Srbi. Ipak; Osman DJikic 1903. prvi uvodi
vjersku odrednicu: muslimani - za narod: Bosnjake. Time cini katastrofalnu
gresku, jer taj pojam ostaje u upotrebi do danasnjih dana, posto i danas ogroman
broj Bosnjaka umjesto da za sebe kazu da su Bosnjaci u nacionlanom smislu, oni
govore da su muslimani (dakle samo pripadnici vjerske grupe). Do 1903. su
austrougarske vlasti Bosnjake u vjerskom smislu nazivali: muhamedanci, sto je
takodjer netacno, jer muslimani nisu sljedbenici Muhammeda a.s. nego vjere:
islama koju je Poslanik samo primio od Boga.
Borba za nacionalno i kulturno sazrijevanje napreduje i pored negativnogo odnosa
Monarhije prema njoj. Otvara se prva kiraethana (javna citaonica) 1888. u
Sarajevu. Uskoro pocinju djelovati i prosvjetna drustva: 1892. "La
Benevolencija" (jevrejsko), 1902. "Prosvjeta" (srpsko) i "Napredak" (hrvatsko).
Jos prije toga, 1981. Mehmedbeg Kapetanovic Ljubusak pokrece prvi nacionali list
"Bosnjak" (dakle 101 godinu prije vracanja Bosnjacima njihovog
povijesno-nacionalnog imena 1992.). Otvara se bosnjacko drustvo "Gajret" 1903, a
uz taj list najvise uticaja na nacionalnu svijest poslije "Bosnjaka" preuzima
list "Behar". Osim toga tu su jos listovi: "Biser", "Ogledalo", "Tarik",
"Mualim" i "Misbah". Od vaznijih su i: "Nada" (hrvatski) i "Zora" (sprski).
Pojavom kulturnih drustava, citaonica i listova u BiH naglo se razvija knjizevna
djelatnost. Prvi antologicar knjizevnih djela kod Bosnjaka je Mehmedbeg
Kapetanovic - Ljubusak. Uz njega je prvi veliki pisac tog doba, intelektualac
evropskog formata Safvetbeg Basagic i jedan najveci liricar te epohe Musa Cazim
Catic. Ostali pjesnici su Rizabeg Kapetanovic, Avdo Karabegovic Hasanbegov,
Osman DJikic (spomenuti eksponent srpske politike u BiH i osoba koja je
"najzasluznija" za jugoslavnesko promoviranje Bosnjaka u muslimane - cime je
komplenu svoju naciju unazadio jer ju je sveo na vjersku grupu).
Od romanopisaca i pripovjedaca javljaju se: Edhem Mulabdic, Osman Aziz
(pseudonim tandema Osmana Nuri Hadzica i Ivana Milicevica) i Nafija Sarajlic. U
drami su se istakli: Hamid Sahinovic Ekrem, Safvetbeg Basagic, Salih Kazazovic i
Husein DJogo Dubravic (prvi bosnjacki satiricar). Od hrvatskih knjizevnika
najznacajniji su: Silvije Strahimir Kranjcevic, Tugomir Alaupovic (ucitelj Ive
Andrica) i Josip Milakovic, a od srpskih: Aleksa Santic, Svetozar Corovic, Jovan
Ducic (kasnije simpatizer cetnistva) i Petar Kocic.
V - BiH u KRALJEVINI JUGOSLAVIJI
1. BiH od 1918. do 1941.
1918. godine bila su vec mrtva tri ogromna carstva: "Grobnica Naroda"
(Austrougarska Monarhija), "Bolesnik sa Bosfora" (Osmansko Carstvo) i Ruska
Carevina. Zahvaljujuci veoma mocnom panslavizmu tog doba to je uslovilo da se na
tlu Evrope ponovo oforme drzave: Poljska, Ceska. Tako je i na ambicijama
zapadnoevropskog kapitala oformljena Kraljevina Slovenaca Hrvata i Srba.

 

ALIJA IZETBEGOVIC LICNOST I DJELO

 

Alija Izetbegovic, nedvosmisleno jedan od najvecih drzavnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaiju bosnjackog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakogcovjeka. Govorio je nekoliko jezika, medju kojima su i njemacki, francuski, i engleski. Autor je veceg broja publicistickih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga medju kojima su najpoznatije "Islam izmedju istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u vise zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjecanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada medju kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula pocasnog doktora pravnih nauka za doprinos zastiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestiznu nagradu za unapredjenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.

Alija Izetbegovic je rodjen 08.08.1925 godi, bosanskom gradicu u sklopu tadasnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji ne u Bosanskom Samcubogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda gdje danas zivi I radi oko 286 000 muslimana od toga 70 % bosnjaka. Polovinom 19 stoljeca, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasnistvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, zidovi i cigani zive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Samca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegovic zavrsava musku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegovic se posvecuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, stiteci i skrivajuci progonjene Bosnjake odcetnika i ustasa, te saniranja dzamijskih rusevina,

1946 godine biva uhapsen pod osudom da je imao znacajnu participaciju u utemeljenju islamskog zurnala Mudzahid u kojem su publicirane opce teme o Islamu. Komunisti ga osudjuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mrznje u komunistickom drustvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedzib Sacirbegovic (otac Muhameda Sacirbegovica, bivseg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nesto vecu kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odsluzene kazne, Izetbegovic zavrsava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za vise velikih bosanskih kompanija.

Pogresna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Izmedju Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvadjeni iz konteksta, posluzili su srpskim propagandistima u sirenju dezinformacija o Aliji Izetbegovicu optuzujuci ga za navodni 'fundamentalizam,' pokusaje stvaranja 'Islamske Drzave' i slicne nebuloze. Medjutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, medju kojima je i Noel Malcolm - britanski historicar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na vise jezika, ukljucujuci tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegoviceve Islamske Deklaracije:

Rasprava kojom su se [Izetbegovicevi] protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki sucitatelji mozda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisticesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji

"Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosnacak i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu narodacine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu.

Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisticesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status Bosnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego icitav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga rupotrebljavaju strucnjaci za Islam, koji nastoje brizljivo luciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika

Jedna je od njih i politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."

Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjacili i modernizirali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov opceniti stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."

Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu krscanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.

Nakon pustanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpasica, Izetbegovic odlazi u Cirih (Zurich, Svicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bosnjackog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 radja Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranackih izbora u jesen 1990, Izetbegovic postaje predsjednik predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata izmedju Hrvatske i Srbije, Izetbegovic biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom misljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.

Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se odrzali u martu 1992, omogucili su predsjednistvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupstina BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo medjunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglasavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjelecitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, pocinju incidente blokade gradova i premjestanja naoruzanja. Kao protuakciju, Izetbegovic pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traze od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruca u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon cega je predsjedniku dopusten prolaz do Sarajeva.

Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepustena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milosevic isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oruzja zemljama bivse Jugoslavije u sukobu, nakoncega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oruzja isao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganjucitav vojni arsenal JNA. Pomoc od svijeta, na koju je Izetbegovic racunao i koja mu je bila obecana, nije dolazila. U bosnjackom narodu stvara se otpor iz kojeg iznice Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegovic kao njen vrhovni komandant. itavo vrijeme rata, Izetbegovic provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.

Tijekom rata, Izetbegovic biva prisiljen da donese teske odluke - prvenstveno predaju zasticenih zona, Srebrenice i Zepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da ce ih, ako zatreba i vojnicki, stititi. Ove dvije enklave, koje su se skorocitavog rata vojnicki uspjele oduprijeticetnickim snagama, dozivjele su sudbinu da padnu u rukecetnika pred sam kraj rata, kada su razoruzane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bosnjackih civila. Vidjevsi ishod izdaje, Izetbegovic nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Gorazdem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilacke pomoci U.N.-a. To su bila samo neka od iskusenja kroz koje je Izetbegovic morao proci, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik medjunarodno priznate drzave. Tijekom rata, Sarajevo dostize rekord kao grad pod najduzom opsadom u modernoj Europskoj historiji.

Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova drzava biva administrativno uredjena kao cjelovita drzava ucijem se sklopu nalaze dva politicka entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegovic nikada nije bio zadovoljan ovim uredjenjem. Raspodjelom vojnih 'razgranicenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bosnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajuci u obzir da je arbitrazom brckog stvorena nova administrativna jedinica izvucena od teritorija koje su drzale sve tri vojne jedinice, vecim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS.

U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovicev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uredjenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjemcasu. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Milosevicem i Franjom Tudjmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdzic, koji je uveliko i tvorac granica danasnje Federacije.

Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdzica sa Slobodanom Milosevicem u Dejtonu, Izetbegovic biva prisiljen od strane americkih drzavnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastresen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao sto jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva zavrsen, a Bosna i Hercegovina pocinje svoj dugacki put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo vise od 200,000 ljudi. Najveci broj zrtava ubraja se u bosnjacke civile koji su zapravo i bili meta genocida.

Nakon prvih poslijeratnih visestranackih izbora 1996. godine, Izetbegovic je izabran za clana a potom i za predsjedavajuceg Predsjednistva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcijeclana Predsjednistva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjednistva BiH. Na Trecem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegovic je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakoncega je proglasen pocasnim predsjednikom. Zbog srcanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugradjen pace-maker

Alija Izetbegovic umire 19 oktobra 2003, tijekom oporavka poslije slamanja cetiri rebra i ozljede ramena. Njegova dzenaza je privukla oko 150,000 simpatizera izcitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sucuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivsi predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za zrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivseg specijalnog americkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovica. Bivsi izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih politickih neslaganja sa Izetbegovicem "on ipak bio potpuno fincovjek." U svome govoru na dzenazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovica za "snagu i integritet." U telegramu sucuti vlade SAD-a upucuje se "najdublje saucesce prijateljima, familiji, i bliznjima" Izetbegovica.

Nadalje se dodaje: "Izetbegoviceva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrze jednu od najvecih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegovic je bio odlucan vodja i bio je instrumentalan u ocuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etnicke zemlje. Njegova odlucnost ka europskoj buducnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavstine." - izmedju ostalog kaze Adam Ereli, glasnogovornih americkog State Department-a.